Iza Vučića ostaju auto-putevi, a iza zgubidana terorista prljavština i prijetnje

Piše: Dragutin Matanović

Odavno Požega nije imala ljepši dan nego što je bio 22. jul. Odjekivalo je „Aco, Srbine!“, u čast predsjednika Vučića, koji je prisustvovao „Informerovoj“ proslavi povodom završetka izgradnje dionice auto-puta „Miloš Veliki“ do Požege. Time su Beograd i Novi Sad postali bliži Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Vidljivi simbol uspjeha ozbiljne politike, kao i čitave Srbije.

Narod je predsjednika dočekao zagrljajima, poljupcima i stiskanjem ruke. Iskreno i s dubokim poštovanjem. Poslije više mjeseci besomučnih napada antisrba, anarholiberala i blokadera na njega, njegovu porodicu i saborce, narod Požege i cijele Srbije je rekao svoje, kratko i jasno: „Aco, Srbine!“

Vučić je uzvratio čvrstim porukama za budućnost. Rekao je da pokušavaju da protjeraju Srbe s vjekovnih ognjišta na Kosovu i Metohiji. Rekao je da se sklanjamo od sukoba, ali da ćemo uvijek biti uz svoj narod, i da će KiM zauvijek biti dio Srbije! Rekao je da kad on i Srbija oćute na provokacije, to nije odraz slabosti već snage.

Trubači su svirali srpske patriotske pjesme: „Morem plovi jedna mala barka“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“, „Srpska se truba s Kosova čuje“ i mnoge druge. Predsjednik je zajedno sa svima pjevao „Vidovdan“ i „Marširala kralja Petra garda“.

I odmah su stigli napadi iz hrvatskih medija. Oni bi da određuju šta srpski predsjednik smije da pjeva, a šta ne. Opsjednutost Hrvata predsjednikom Vučićem poprimila je bolesne dimenzije. Vučić nije pjevao ni partizanske ni četničke pjesme. Pjevao je o slobodi Srbije i Vidovdanu. Pjevao je pjesme koje slave srpske pobjede. Hrvatima to smeta, a ne smeta im Tompsonov koncert i pola miliona prisutnih koji su jednoglasno urlali nacistički poklič „Za dom spremni“.

A dok je većinska Srbija slavila uspjehe, vidjeli smo vjerodostojni potpis studenata blokadera pošto je okončana brutalna blokada Studentskog kulturnog centra, koja je trajala više od šest mjeseci. Na podu su ostali prljavi dušeci i ćebad, donji veš i smrdljive patike, svuda razbacani pikavci, prazne flaše od alkohola…

Na stolu na kome je svojevremeno bilo izloženo tijelo ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića, igralo se i pilo tokom žurki. Pokradeni su kompjuteri, oprema, slike, umjetnine, zidovi su išarani, a klavir raštimovan. Sve to u zgradi SKC-a, koja je stara 130 godina i živi je svjedok istorije. I u čijoj su raskošnoj dvorani, pod svjetlima stotina svjećnjaka, održavani predratni svetosavski balovi.

Decenijama unazad SKC je bio domaćin mnogim umjetnicima iz svih oblasti kulture, sa hiljadama održanih programa.

Zgubidani, ljudi koji od Boga kradu dane, pokazali su svoje pravo lice u pokušaju blokade auto-puta kod Lajkovca. To su bili čist terorizam i izazivanje opšte opasnosti. To i nijesu bili zgubidani, to su bili teroristi. A Šolakovi mediji kažu – ljudi su mirno sjedjeli na auto-putu! Zamislite tu nevjerovatnu ludost – ljudi su mirno sjedjeli na auto-putu na kome vozila jure brzinom od 130 kilometara na sat. U kom svijetu je to normalno?

Država je tada pokazala snagu i spremnost da primijeni zakon. Država je intervenisala sa minimalnom silom, daleko od brutalnih intervencija koje su u takvim slučajevima uobičajene svuda u Evropi.

Ekstremizam blokadera terorista postaje sve očigledniji i njihovi pokušaji da na silu i na ulici preotmu vlast u Srbiji sve su vidljiviji. Oni sada javno, na društvenim mrežama i antisrpskim propagandističkim platformama N1 i „Nova S“, pozivaju na klanje predsjednika Vučića, kao i na progon pristalica i članova SNS-a i njihovih porodica, sve pod parolom da će to biti „najradosniji dani u istoriji Srbije“.

Neopisiva, bolesna i zločinačka mržnja domaćih ideologa obojene revolucije. Za njih je neophodno jezivim prijetnjama dodati pogonsko gorivo rušiteljima naše države, u trenucima kada obojena revolucija sve više i ubrzano gubi podršku. Opasni pokušaji domaćih i inostranih neprijatelja sa ciljem da se izazovu građanski rat i krvoproliće u Srbiji.

P.S. Aleksandar Vučić: „Uspjeli smo da pobijedimo obojenu revoluciju i uništenje Srbije. Ne možete ni da sanjate šta su sve uložili samo da Srbija padne na koljena.“

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)