Piše: Bojana Jokić
Neprihvatljivo je da se temeljni koncepti borbe za ljudska prava, kao što su borba protiv mizoginije, govora mržnje i diskriminacije, svjesno banalizuju i zloupotrebljavaju radi političke zaštite partijskih kolega, simpatizera ili funkcionera. Time se ne doprinosi zaštiti žena, niti se jačaju demokratski standardi, naprotiv, šteta koja se time nanosi višestruka je i ozbiljna.
Kada se javna opaska ili neslana šala procesuira, briše se granica između stvarnog nasilja i neukusnog izraza mišljenja, a kada ta zamjena teza postane praksa, ono što stvarno jeste mizoginija, prijetnje, ponižavanja, objektivizacija, seksualno nasilje, počinje da gubi težinu i značaj u javnoj percepciji i što je još bitnije pred zakonom i državnim institucijama koje koliko moraju da štite pojedince od negativnih pojava kakve su gore pobrojane, moraju da pruže zaštitu i prostor pojedincu za slobodno izražavanje i iskazivanje mišljenja.
Najnoviji primjer je slučaj novinarke koju policija poziva na saslušanje zbog neukusnog komentara o obući supruge gradonačelnika. Dakle, ne zbog prijetnje, ne zbog poziva na nasilje, već zbog satirične šale. Institucije time pokazuju samo da nemaju jasne kriterijume da razlikuju neprimjerenu opasku od stvarnog nasilja nad ženama ili da im je odbrana vlasti i vlastodržaca bitnija od slova zakona i integriteta institucije.
Takvo postupanje predstavlja direktno kršenje prava na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 47 Ustava Crne Gore, kao i članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, prema kojem svako ima pravo na slobodu izražavanja, uključujući slobodu mišljenja i primanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi jasno pravi razliku između izraza koji vrijeđa i izraza koji poziva na nasilje, a prema pozitivno pravnim propisima naše zemlje uvrede se gone po privatnoj tužbi. Neutemeljeno i protivpravno je goniti novinarku po službenoj dužnosti za komentar u odnosu na odjevni komad supruge gradonačelnika, jer država ima pravo da ograniči slobodu govora samo ako je to neophodno u demokratskom društvu i proporcionalno cilju zaštite prava drugih. U ovom slučaju, reakcija države je potpuno nesrazmjerna i predstavlja zloupotrebu pravnog mehanizma.
Ukoliko se ovakvi slučajevi nastave i ako institucije nastave da se koriste kao instrument partijskih obračuna ili lične osvetoljubivosti, onda više ne govorimo o zaštiti prava već o gušenju slobode govora.
Ovakva praksa urušava povjerenje u institucije, obesmišljava stvarne mehanizme zaštite i dugoročno šteti upravo onima koje pravo i država treba da zaštite, ženama, pripadnicima manjinskih i marginalizovanih grupa, braniteljima ljudskih prava.
Borba za jednakost i zaštita ljudskih prava ne smiju biti politički alat, niti sredstvo za obračun sa nepoželjnim glasovima. Ako nas ne vodi integritet, onda nas bar odgovornost mora podsjetiti da svaka zlopupotreba ovog tipa kad – tad dođe na naplatu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
