Piše: Emilo Labudović
Psiholozi žalost i žaljenje definišu kao „emotivni odgovor na gubitak, naročito bliske i voljene osobe, dobrog prijatelja ili nekoga ko se, bez ikakvog stepena srodnosti, smatrao moralnim idealom i oličenjem uspjeha koji je svojim značajem predstavljao i zadužio naciju toliko da se doživljavao kao „svoj“.
Osim kao emotivno stanje, žalost se definiše i kao niz postupaka i ponašanja kojima se ona ističe i stavlja „na znanje“ i svjedoči o iskrenoj pripadnosti licu koje se žali. Ponekad je to i javni izraz „bola“ čitave zajednice povodom tragedija sa više stradalih lica, saobraćajnih nesreća, rušenja objekata, masovnih ubistava… I dok se individualno žaljenje obilježava crninom, crnim florom ili dugmetom, kolektivna, državna, žalost se označava zastavama na pola koplja, odlaganjem kulturnih, muzičkih i sportskih manifestacija, odgovarajućim radio i Tv programima. I tada se, na žalost, u najvećem broju slučajeva žali više manifestaciono nego emitivno. Jer, žalosti, one prave, iskrene, nema dok ne zaboli, a tuđi bol ne prijenja jednako na svačiju dušu.
Crna Gora će u ponedeljak, po naredbi premijera, biti u žalosti. Ne nekim konkretnim povodom već kao izraz državne (red bi bilo i nacionalne, ali…) tuge povodom niza događaja iz dubine najcrnjih hronika. Događaja koji su „vrijeme smrti“ sa stranica Ćosićeve knjige preselili na crnogorske ulice i kafiće. Naravno, premijer na to ne samo da ima pravo nego mu se ništa ne može zamjeriti, mada uvijek ostaje ona dilema koja je to „količina“ tragedije, koliko smrti je potrebno da se na nju reaguje državnom žalošću?
Naravno, za ovaj dan žalosti ima i previše „opravdanja“ i tome ni najveći cinik, a pri zdravoj pameti, ne bi imao šta da prigovori. Ali, kad se čovjek poizmakne da „žalbenog polja“, lako može da zaključi da Crna Gora nije ni izlazila iz duboke žalosti. Za samom sobom.
Stanje u koje smo, pucajući ne samo jedni u druge već šenlučeći u naletima euforije i, naročito političkog i nacionalističkog, adrenalina, dospjeli zavređuje ne samo dan već vijek žalosti. Uz najveći lelek mog pokojnog đeda Mihaila, a taj je znao da zategne da jeknu brda i doline.
I sam premijer, živio nam, dabogda, stotinu godina, zavređuje da nam se zastave srozaju ne na pola koplja već na dno jame. A ni vlada mu, liše pojedinaca, nije daleko poodmakla. Međutim, ako ćemo pošteno, kakvi smo mi – i ne zaslužujemo bolje. Stanje naše društvene svijesti (Marks bi rekao da je ona samo odraz društvenog bića) ne da nije na nivou proklamovanog i obećanog, o sanjanom ni da se sanja, već se stiče utisak da smo zašli u rikverc skoro za jedan vijek. I ćorav bi, izdaleka, vidio da se Crna Gora crni za lelek bez lijeka. „Lelejska gora“, napisao bi opet Mihailo Lalić.
I, tako, odžalićemo ponedeljak onako kako treba, dostojanstveno i sa pijetetom i prema žrtvama (svačija je smrt ista) i prema njihovim porodicama, a kad ćemo skinuti korotu za nama samima, e to nam ni NJegoš ne bi rastumačio. Tim prije što je, kako kaže Meša, „živ čovjek vazda na gubitku“. A žalost je, da podsjetim na definicinu, „emotivni odgovor na gubtak“! Učestvujem nam u žalosti i neka nam je glava zdravo.
P. S. Računa li nam se premijer u „glavu“?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
