Povodom izjava Bećira Vukovića u emisiji „Slobodna zona”: NEMA POMIRENJA NA LAŽIMA

Piše: Budo Simonović

Sticajem okolnosti, tek danas sam „uživo“ pregledao i preslušao emisiju Prve televizije „Slobodna zona“ od 13. jula ove godine u kojoj je Bećir Vuković monološki pokušavao da dokaže da je veliki moderni, avangardni srpski pjesnik i da samo zbog toga što se izjašnjava kao Srbin nije do sada dobio odavno već zasluženu Trinaestojulsku nagradu, najviše crnogorsko državno priznanje za djela od izuzetnog značaja za Crnu Goru.

Nije pri tom propustio priliku da se u toj do zla boga konfuznoj zbrdadolisanoj priči, kao koza o tarabu, očeše i o mene, očigledno ganut i uvrijeđen što sam koji dan ranije u jednoj emisijin te iste televizije, a povodom blama nastalog oko dodjele ovogodišnjih Trinaestojulskih nagrada, kazao, pored ostalog, da je žiri odlučivao o nepostojećoj knjizi i samo na osnovu na pola stranice sročene preporuke navodnog izdavača prokazane zbirčice stihova Bećira Vukovića, odnosno da očigledno niko od članova žirija nije ni pročitao knjigu, niti je ona prošla bilo kakvu stručnu analizu i valorizaciju. Pri tom sam, skoro u šali, dodao da sumnjam da li njegovu poeziju čita iko i u njegovoj kući.

Poslije onoga što sam od Vukovića čuo, i tim povodom i u emisiji u cjelini, sasvim sam uvjerem da je to, nažalost, tačno, jer ni on sam kao autor nije napamet izgovorio nijedan stih iz knjige koja je ovjenčana lovorikama najznačajnijeg državnog priznanja, a čitao je čak i svoju „kultnu“ pjesmu „Pasje groblje“, objavljenu znatno ranije u drugoj knjizi. Dok sam ga slušao i začuđen gledao, sjetio sam se njegovog prezimenjaka Naoda Vukovića, takođe pjesnika, koji je i nedavno na promociji svoje knjige u Prijepolju, sa 93 godine zadivio krcatu salu dok je više od pola sata govorio svoje stihove, nijednom ne poglednuvši u knjigu.

Ne bi mi, naravno, ni palo na pamet da reagujem na to što me Bećir Vuković zbog te moje sumnje nazvao „komunističkim kvazi intelektualcem“, jer je meni uvijek bilo važnije ko govori a ne šta govori, tim više što ne pripadam niti sam ikada pripadao feli pjesnika i „intelektualaca“ njegovog kova kojima su prsi u modricama od busanja i galame, dokazivanja kako su veliki, nenadmašni, avangardni pjesnici, a svi redom debelo nadžive svoje djelo.

Ne bih, jer iza ovog „komunističkog kvazi intelektualca“, „marginalca u crnogorskoj kulturi“ (što bi rekao Vukovićev samozvani advokat, poznati trećerazredni kafanski harmonikaš i „beštija“, profesor dr Dragan Koprivica, takođe dobitnik Trinaestojulske nagrade, i to za životno djelo!, sada neka patarica u firmi koja se bavi uklanjanjem pogrešno parkiranih vozila na podgoričkim ulicama), stoji – hajde da se i ja malo hvalim – diploma profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti, koju, kako bi rekao prof. dr Ranko Bulatović, nijesam baš stekao „ljukajući telad planinkama“, nego radom i znanjem, u rekordnom roku, bez ijedne petice u indeksu i kod najeminentnijih profesora u to vrijeme na toj katedri Filološkog fakulteta u Beogradu. O mojoj intelektualnosti, valjda, ponešto govori i gotovo 60 godina novinarskog rada i sve moguće novinarske nagrade koje sam dobio, čak i ona najveća u Jugoslaviji – Nagrade za životno djelo, koju sam dobio u društvu sa legendama srpskog i jugoslovenskog novinarstva Mirkom Stamenkovićem i Zaharijem Trnavčevićem. Neće biti da baš ništa ne znači ni 25 do sada objavljenih knjiga u tiražu od preko 100.000 primjeraka o kojem Bećir Vuković i svi drugi „avangardni pjesnici“ njegovog soja i kova u Crnoj Gori zajedno, mogu samo da sanjaju. Neka bilo ko od njih pokaže knjigu štampanu i prodatu u 20.000 primjeraka ( pošput mojih „Tajni ostroškog blaga“ i „Riječ skuplja od života“), knjigu koja je doživjela 12 zvaničnih izdanja (poput moje „Ognjene Marije livanjske“, koja je prevedena na engleski i ruski), ili „Zeka malog“- knjige koja je do sad doživjela šest izdanja u više od 12.000 primjeraka!

A pošto sam „komunistički kvazi intelektualac“, biće da sam sve to postigao zahvaljujući komunistima, da sam možda i ja imao za ujaka nekog Veljka Milatovića koji me gurao (uzgred, što se Milatovića tiče, o kojem Bećir Vukokovi govori s gnušanjem, mislim da se makar crnogorski pjesnici i novinari, ne bi smjeli nikada blatom bacati na njega, jer i ja i svi koji ga pamte, pa i Bećir Vuković, dobro znamo kako se, kao čovjek i državnik, ponio prema pojedinim pjesnicima i novinarima i kako mu nije smetalo niti je gledao da li naginju četništvu, srpstvu ili crnogorstvu, jesu li okusili muke Golog otoka – da su živi, to bi najbolje umjeli da ispričaju i potvrde pjesnici Vito Nikolić, Ranko Jovović, Jevrem Brković, ili novinari Milan Pešić, Vlado Gojnić, Aco Štaka…)

A što se komunizma tiče, niti sam kad krio, niti sam se stidio sve do danas: bio sam član te Partije i to ne po naređenju nego po ubjeđenju i otkad nje nema niti sam bio niti ću biti član nijedne druge partije. Naravno, pri tom sam bio stalni i nepokolebljivi kritičar svega što se kosilo sa izvornim postulatima komunizma i bila su mi i zauvijek će biti strana sva nepočinstva koja su i u ime petokrake zvijezde, baš kao i u ime krsta, polumjececa ili Davidove zvijezde, činjena i danas se čine. To je bjelodano jasno i iz cjelokupnog mog novinarskog djela u kojemu ni danas ne bih pomjerio nijednu zapetu, a naročito iz svih mojih knjiga (među kojima posebno ističem „Lijeve greške“), uvijek i u najvećoj mogućoj mjeri oslonjenih na istinu i usmjerenih protiv zla, rata i mržnje.
Bećiru Vukoviću, naravno, ne pada na pamet, a siguran sam da to veoma dobro zna, da je Budo Simonović bio novinar koji je čak 55 puta sjedao na optuženičku klupu u to „mračno“ komunističko vrijeme i da nikad nije kažnjen, jer su tada postojali ozbiljni i nezavisni sudovi i časne sudije koji su cijenili istinu; da je Budo Simonović, uz Dušana Jolića, bio jedini novinar u ondašnjoj Jugoslaviji kojemu su bili oduzeti novinarski akreditivi zbog pisanja koje se nije dopadalo nekim tadašnjim komunističkim moćnicima.

Toliko o „kvazi komunističkom intelektualcvu i marginalcu u crnogorskoj kulturi“!
A ono što me nagnalo da reagujem na priču Bećira Vukovića, nije, ponavljam, sve do sada spomenuto, već jedna podmukla i bezočna podmetačina koju je izgovorio, sumnja koju je u svojoj priči posijao na moj račun:
„Neću ja Buda dirati – veli Bećir – Budo je moj, zna Budo zašto ja njega čuvam od mene“ – i dodaje da on neće spominjati „ono što ja znam da on zna…“
Pozivam Bećira i izričito tražim da javno saopšti sve što zna o meni! Ja nikad nijesam bio niti ću ikad biti ni njegov ni bilo čiji drugi. Bio sam i ostajem zakleti podanik istine i pravim prijateljima sam uvijek smatrao samo one koji su spremni da mi u oči, otvoreno kažu i ono što se meni možda neće dopasti, a Bećir Vuković insinuira kako on, bajagi, zna nešto strašno o meni, ali, eto, štedi me i čuva jer sam njegov! Ako ima petlju, neka u prvoj prilici to javno kaže, a ja bih najviše volio da se pri tom gledamo u oči. Da čujem i ja i svi koji me i znaju i koji me ne znaju da li sam možda nešto negdje ukrao ili krupno slagao, da li sam nekoga prevario, ošpijao ga i podmetnuo mu, da li u policiji možda postoji moj špijunski dosije, da li sam, poput njega, na nekoj od knjiga prokrijumčario matične podatke sa neke tuđe ili davno objavljene knjige…Neka sve kaže otvoreno i javno ako je istinoljubac kakvim se predstavlja…
Ne bih mu samo preporučio da to bude neka bezočana, sramotna laž poput one koju je, recimo, u pomenutoj emisiji saopštio o famoznom „pasjem groblju“ kod Kolašina, jer bi me u tom slučaju prisilio da se branim na drugi način, da satisfakciju potražim na mjestu gdje se istina mora dokazivati i braniti samo neporecivim činjenicama.

A kad već ispriča i ustvrdi kako su Mandići na „pasjem groblju“ pobijeni maljem, kako im je ubijen i pas, da su mu dželati „odrli kožu, prikovali je na piljenicu i njegovom krvlju napisali pasje groblje“, ostao sam začuđen zašto Vuković pri tom ne spomenu Mihaila Minića, Vučetu Redžića, Radovana Kalabića ili popa Velibora DŽomića koji tvrde da je na „pasjem groblju“ za dvije noći, na Badnje veče i Božić 1942. godine pobijeno između 350 i 500 ljudi; ili kolegu, pisca – aforističara Aleksandra Čutrića, koji je otkrio da su „uoči Božića 1942. godine partizani na obali Tare ubili 240 civila“ i da su „svima ubijenim bila izvađena srca i potom stavljena u ruke!“ Još da je spomenuo tvrdnje popa DŽomića, Dragoljuba Šćekića i inih „novoistoričara“ koji se bave ovim gubileštem i ovim sumračnim periodom Narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori, da su komunisti ubijali na 37 načina, da su žrtve mučili i zlostavljali na 43 načina i da su pri tom koristili 23 alatke i oruđa – laž bi bila kompletna!

Bećiru Vukoviću su i u ovoj emisiji bila usta puna poziva na toleranciju i pomirenje, na nivo antičke drame je podigao govor Andrije Mandića na tužnoj ceremoniji dodjele Trinaestojulske nagrade i svoju besjedu-zahvalnicu na nagradi, jer su, eto, i on i Mandić, kao žrtve, pozivali dželate na pomirenje!
Nema pomirenja, moj veseli Vukoviću, na lažima i bezdušnim pokušajima pranja krvavih ruku i veličnja sramote izdaje koja se u ovom narodu pamti barem do devetog koljena. Sve dok se ne pogledamo u oči, dok i s jedne i s druge strane ne progovori istina, dok se jasno i glasno, istinito ne kaže šta je ko radio i ko kakav grijeh nosi na duši – pomirenja neće biti!

Sve dok Mandić i Vuković, trenutno aktuelni, i svi drugi koji se bave ovim temama ne „spuste loptu“ i ne prestanu sa čudovišnim lažima i udesetostručavanjima komunističkih zločina i žrtava, na jednoj, i minimiziranjem ili potpunim negiranjem onoga što su radili četnici – nema mira i spokoja! Sve dok se pri pomenu „pasjeg groblja“ ne spomene i nekoliko stotina metara udaljena kolašinska Breza, na kojoj su četnici postrijeljali barem dvostruko više partizana i pristalica Narodnooslobodilačke borbe; dok se ne spomenu sramotna četnička vješala u Kolašinu na kojima se zanjihala mlada partizanska ljekarka, Ruža Rip, i nepunoljetna čobanica sa obližnjeg Babljaka,Đurđa Vlahović, dok se ne spomene bestidno vješanje i strijeljanje Joke Baletić i LJuba Čupića u Nikšiću, dok se u aktuelnim pričama o navodnim stotinama nevinih žrtava na novootkrivenim partizanskim gubilištima (uglavnom se spominju brojke od „preko 300“), precizno ne utvrde imena i prezimena žrtava, a pri tom i ne spomenu Lubnice, Bare Kraljske, Mateševo, Crkvina, Sinjavina, krvave bjelopavlićke Lazine, stravični, genocidni zločini, koje su četnici pod komandom Pavla Đurišića, a po naređenju vrhovnog komandanta Kraljevske vojske u otadžbini Draže Mihailovića, počinili početkom 1943. godine oko Bijelog Polja, Pljevalja, Čajniča, Goražda, Foče… eto razloga za nove beskonačne i bezgranične raskole i sporenja.

A sa tim krvavim tovarom još dugo ćemo tavoriti, sukobljavati se i sanjati civilizovani svijet, tim prije što je i taj svijet zavađen, zakrvljen i podijeljen do iskopanja.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)