Piše: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Povodom tridesetogodišnjice obeležavanja tragičnih događaja u Srebrenici iz jula 1995. godine, učinilo mi se zanimljivim da na početku ovog ogleda parafraziram analizu koja je svojevremeno objavljena u NJujork tajmsu. Pod naslovom „I sud je bio nekompetentan“ ovo vazda dobro obavešteno glasilo internacionalne lihve bavilo se dometima suđenja tada već preminulom predsedniku Miloševiću. Uz konstataciju o fijasku ovog dugo najavljivanog mastodontskog procesa, Tajms je neočekivano iskreno svojim čitaocima saopštio stvarne ciljeve formiranja Tribunala u Hagu. To su: „uobličavanje istorije balkanskih ratova devedesetih godina, zatim podsticanje Srba da obustave poricanje svojih zločina i povezivanje srpskog društva sa ostatkom Evrope“. Iz svega navedenog nije teško zaključiti kako nijedan od proklamovanih ciljeva nije imao nikakav krivično-pravni, već isključivo politički karakter. Suština je, pojednostavljeno rečeno, u pisanju „poželjne istorije“ koja nije moguća ukoliko se Srbi temeljno „ne denacifikuju“.
Valja napomenuti da je mit o „srebreničkom Holokaustu“ proistekao iz višegodišnje kampanje koja je u vodećim zapadnim medijima vođena protiv srpskog naroda i njegovog rukovodstva. Jedna od najznačajnijih poluga ove kampanje u SAD je bila kompanija „Ruder Fin“, čiji je osnovni zadatak bio da animira moćni jevrejski lobi u ovoj državi kroz zloupotrebu osetljive teme Holokausta. Zahvaljujući ovoj agenciji, mnogi uticajni jevrejski intelektualci su predvodili kampanju nedvosmislene podrške muslimanskoj strani. Pored nobelovca Elija Vizela, posebno vulgaran propagator NATO „humanitarne“ vojne intervencije u Bosni bio je zloglasni francuski „levičar“ Bernar Anri Levi koji je snimio dokumentarni film o „opsadi Sarajeva“ koji je bio jedna vrsta pristiska na donosioce strateških odluka. Tokom sukoba u Bosni plasirane su i druge brojne propagandne laži, poput one o „200 hiljada silovanih muslimanki“, kao i priča o nekakvim srpskim konc-logorima koju je plasirao novinar Roj Gatman, a za koju je, da ironija bude veća, dobio Pulicerovu nagradu.
Interesantno je da je ovu laž lično demantovao Alija Izetbegović, kada je već teško bolestan o tome svedočio Bernaru Kušneru i Ričardu Holbruku, priznajući da je ideja pomenute laži bila da animira zapadno javno mnjenje u korist muslimanske strane. Ista matrica primenjena je i u slučajevima eksplozija u sarajevskoj Ulici Vase Miskina, kao i na pijaci Markale, za koje je bez ikakve istrage u globalnim medijima optužena srpska strana. U celoj priči je bila najstrašnija spremnost muslimanskih lidera da beskrupulozno žrtvuju sopstveni narod a radi ostvarenja svoje fanatične fiksacije o unitarnoj i islamističkoj Bosni. U tom pogledu priča o „genocidu u Srebrenici“ je kvintesencija ovih napora.
Tajna islamistička vlada
U proteklih trideset godina pojavila su se mnoga istraživanja i svedočenja o tome da se u Srebrenici jula 1995. godine nije dogodio genocid. Izvanrednu ulogu u „dekonstrukciji srebreničkog mita“ odigrala je Srebrenička istraživačka grupa čiji je izveštaj na desetogodišnjicu tragedije (2005) izazvao pravu konsternaciju na političkom Zapadu. S ove vremenske razdaljine taj izveštaj se pokazao kao višestruko važan i podsticajan za druge istraživače koji su tragali za istinom o događajima u ovom gradiću. Podsetimo, izveštaj na objektivan način prikazuje dešavanja od početka izbijanja sukoba 1992. godine do „pada Srebrenice“ 11. jula 1995. godine, kada su ovaj gradić zaposele trupe Vojske Republike Srpske koje je predvodio general Mladić.
Srebrenička istraživačka grupa je još tada uočila da se u razdoblju od 16. do 23. jula 1995. godine dogodio talas „osvetničkih ubistava“ prilikom pokušaja proboja jedinica muslimanske paravojske od Srebrenice ka Tuzli, ali da takva nedela nemaju karakteristike genocida, već ratnih zločina. Ovo tim pre što je, prema izveštaju Grupe, do jula 1995. godine u regionu Srebrenice spaljeno 150 srpskih sela u kojima je ubijeno 3267 srpskih civila, koji za tzv. međunarodnu zajednicu imaju status „manje vrednih žrtava“, za razliku od muslimana čija je žrtva u Srebrenici poprimila „ritualni karakter“, o čemu svedoči i ovogodišnji memorijalni skup u Potočarima.
Podsjetimo da je prof. Edvard Herman, kao vodeća ličnost Srebreničke istraživačke grupe, naglašavao da su dešavanja u Srebrenici bila od velike koristi za Klintonovu administraciju, ali i vođstvo bosanskih muslimana i Hrvata. Konačno, zločinačka operacija „Oluja” hrvatske vojske u avgustu 1995. godine kasnije je pravdana zločinima Srba u Srebrenici, a slične argumente o „masakru” američka administracija koristila je posle efikasne antiterorističke akcije srpske policije 1999. godine u selu Račak na Kosovu i Metohiji, kada se lažima „proslavio” zloglasni Vilijam Voker.
U prebrojavanju balkanskog (srebreničkog) pazara svakako nije za potcenjivanje i uloga moćnih svetskih islamističkih krugova, koji su svojevremeno u dešavanjima u Bosni prepoznali priliku za promociju globalnih islamističkih težnji. I pored dubokih razlika i međusobnih podela, islamski svet je jedino na primeru bosanskog rata pokazao neočekivano jedinstvo. Tako su se i prošle godine, na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, glasajući za nemačko-ruandski predlog „rezolucije o genocidu u Srebrenici“ našli šiitski Iran i sunitska Saudijska Arabija, čiji je odnos prema zalivskoj politici Amerike i Izraelu dijametralno suprotan. Kada je reč o islamskom svetu, vredi ukazati i na ovogodišnje reči turskog ministra inostranih poslova koji je događaje u Srebrenici uporedio s Aušvicom i Gazom, ne pominjući naravno turski genocid nad Jermenima 1915–1918. godine.
Poznati američki teoretičar DŽon Lafin istraživao je pozadinu ovog fenomena i došao do spektakularnog zaključka o postojanju jedne „tajne svetske islamističke organizacije“ čiji je cilj uspostavljanje islamskog poretka gde god žive muslimani. Ova organizacija je pružala veliku finansijsku i vojnu podršku muslimanskoj strani za vreme rata u Bosni i Hercegovini. Očigledno je da su se njihovi interesi poklapali s američkim interesima na evropskom kontinentu, pa je sve to doprinelo da, uprkos brojnim dokazima, u zapadnim medijima i islamskom svetu opstaje mit o nekakvom „genocidu u Srebrenici“. Pozadina je, razume se, uvek dublja i po pravilu geopolitička.
Bosanski „islam svetlosti“
Podrška američke strane balkanskim muslimanima bila je deo jedne šire strategije koja je osmišljena posle Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. NJen karakter diktirali su interesi naftnih korporacija. Zbog toga su SAD osmislile koncepciju čiji je cilj sprečavanje uticaja bilo koje druge velesile u Persijskom regionu prebogatom naftom. Tako su Amerikanci za vreme sovjetske intervencije u Avganistanu uspostavili kontakte sa radikalnim islamistima, a slične islamističke tendencije su finansirane i u centralnoj Aziji radi obuzdavanja sovjetskog uticaja. Zanimljivo je da su se pipci te mreže protezali i na području bivše Jugoslavije.
Prva manifestacija radikalnog islamizma bila je Islamska deklaracija koju je 1970. godine napisao Alija Izetbegović. Kada je izašao iz zatvora, Izetbegović je napisao i knjigu Islam između Zapada i Istoka koja je 1984. godine štampana u Americi. Obe ove knjige su sadržajno smeštene u stroge fundamentalističke okvire i oličavaju ideju o islamskom poretku kao manifestu jedinstva vere i politike, kao i nemogućnosti koegzistencije između islamskog i neislamskog sveta. Otuda, za Izetbegovića, islam u Bosni i Hercegovini nije samo put u nacionalnu emancipaciju, već i religijski odgovor na „unutrašnju dramu“ svakog muslimana koji zapadne vrednosti zakonitosti i progresa doživljava „kao akt dvostruke apsurdnosti“, jer islam „nije samo ideja i zakon, već i ljubav i saosećanje za ceo muslimanski svet“.
Za vreme rata u Bosni (1992–1995) Izetbegović se nije ponašao u skladu s ovim stavovima, već se pragmatično prilagođavao američkim interesima. Zahvaljujući moćnoj propagandi, veoma brzo se zaboravilo na njegove rigidne fundamentalističke stavove, a u pojedinim zapadnim medijima se pisalo o prosvetiteljskom „islamu svetlosti“ u Bosni. Za vreme sukoba uspostavljene su specijalne veze između američke obaveštajne službe i tzv. Armije Bosne i Hercegovine, koje su posebno došle do izražaja u Srebrenici. U tom pogledu dragocena su svedočanstva dvojice „muslimanskih insajdera“ Hakije Meholjića i Ibrana Mustafića.
Tako je Meholjić, kao komandant srebreničke policije, javno svedočio o tome da mu je Izetbegović pred grupom Srebreničana preneo Klintonovu ideju o tome „da četnici uđu u Srebrenicu i pobiju pet hiljada muslimana“, posle čega bi usledila NATO vojna intervencija. Prilikom svedočenja Meholjić nije krio razočaranje stavom vrha muslimanske države koji je iskazao otvorenu spremnost da žrtvuje svoje sunarodnike za račun američkih strateških interesa. Drugi insajder Mustafić u knjizi Planirani haos podrobno opisuje teror koji je u Srebrenici zaveo Naser Orić, uz navođenje podataka o njegovom ličnom učešću u likvidacijama Srba u tom delu Bosne. Ibran Mustafić iznosi i određene pikantne detalje o saradnji vrha SDA sa tadašnjom vojnom službom bezbednosti (KOS) JNA i kao saradnika ove službe navodi Harisa Silajdžića, koji je po nalogu ove službe studirao na nekom islamskom univerzitetu u Pakistanu. To događajima u Bosni daje jedno šire konspitrološko značenje i otvaranja mnoga pitanja o ulozi delova nekadašnje JNA u formiranju muslamanske paravojske u Bosni. Konačno, likvidacije zarobljenih muslimana posle pada Srebrenice jula 1995. godine organizovali su nekadašnji oficiri vojne bezbednosti koji su blisko sarađivali sa stranim službama.
Moralna travestija
Na temeljima izveštaja Srebreničke istraživačke grupe nastala je još jedna ubojita studija pod naslovom Srebrenički masakr, činjenice, kontekst, politika koju je Edvard Herman napisao sa Filipom Korvinom, DŽordžom Bogdanićem, DŽonatanom Ruperom, Majklom Mandelom, DŽordžom Samuelijem i Filipom Hamondom. Ovo istraživanje se posebno bavilo ulogom Haškog tribunala i UN u promociji „zvaničnog srebreničkog narativa”, ali i percepcijom zapadne javnosti o događajima na prostoru bivše Jugoslavije u funkciji podrške politici neograničenih vojnih intervencija.
Profesor Herman je imao veoma kritički stav prema Haškom trubunalu. Pozivajući se na radove svojih saradnika – pre svega Hansa Krohlera, austrijskog pravničkog autoriteta – isticao je da je način njegovog formiranja od strane Saveta bezbednosti UN „nelegalna operacija” i da je reč o „sudu koji je kreiran suštinski od strane NATO, SAD i Nemačke, kako bi čuvao njihove interese”. Drugi važan Hermanov saradnik, na kojeg se često pozivao, jeste kanadski profesor prava Majkl Mendel, koji je u svojim knjigama ubedljivo pokazao „da su ratovi SAD protiv Jugoslavije, Avganistana i Iraka – kao i institucionalni aparat koji im je dao pravnu podršku (Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju i UN) – napravili travestiju od prava i vratili svet na zakon džungle”.
Jedan od najvažnijih Mendelovih stavova bio je da je reč o „antisrpskom tribunalu“. Naime, kada god je NATO bila potrebna neka „pravna” podrška – bio je tu Tribunal. Prema mišljenju Edvarda Hermana vrhunac ovakve uloge Haškog tribunala bila je 1999. godina, kada je u vreme nelegalnog bombardovanja SRJ tadašnji glavni tužilac Luiz Arbur podigla optužnicu protiv Miloševića i još trojice visokih srpskih funkcionera. Na taj način Tribunal je zadovoljio potrebe NATO propagande i, prema Hermanu, postao „kolaborator u ratnim zločinima”.
U razgovorima povodom izveštaja Srebreničke istraživačke grupe Edvard Herman je često postavljao retoričko pitanje: „Zbog čega je zapadnoj političkoj javnosti neophodno održavanje srebreničkog mita?” Najčešće je isticao da se radi o nastojanju da se pomoću ovog mita u javnosti opravda politika zapadnog intervencionizma koju je pratila odgovarajuća „humanitarna” argumentacija. Na taj način je inaugurisan jedan standard koji su SAD i NATO koristili i u drugim delovima sveta (setimo se izjave Hilari Klinton koja je pokušaj svrgavanja predsednika Bašara u Siriji pravdala „sprečavanjem nove Srebrenice”). Zbog toga je na Zapadu stvorena atmosfera „da kada kažete Srebrenica, vi istovremeno u svesti tamošnje javnosti proizvodite sliku masovnog ubistva”. Zbog svega toga je veoma važno sistematsko suprostavljanje srebreničkom mitu o genocidu kojeg nije bilo. U pravu je Noam Čomski kada konstatuje da ako se u Srebrenici desio genocid, onda za prave genocide moramo smisliti neki drugi termin. Sve dok to ne uradimo trajaće prebrojavanje srebreničkog pazara.
