KAD SE VOJSKA NA RUSIJU KRENE

Piše Emilo Labudović

Simbolično ili ne, dekorativno ili operativno, uglavnom: Vojska Crne Gore će se pridružiti NATO mašineriji u decenijskom nastojanju da Rusiju baci na koljena! Dva vojnika ili dva miliona, u principu i na simboličkoj ravni svejedno je. Zapljunuli su nas, i od te istine se ne može pobjeći. I sva naknadna „izmivanja zuba“, što je govorila moja baba, folklorni patriotizam i istjeravanje maka na konac, zakašnjela je i uzaludna priča. To je priča djevojke koja je jednom dala, pa sad uzalud skuplja noge i tuturiče o nevinosti.

A mi smo „dali“, dali bez da su nas pitali, i dali mimo naše volje. U pravnoj terminologiji to „davanje na silu“ naziva se silovanje, i nas je, kao narod, u tom, a i u svakom drugom smislu, silovala organizovana mafijaško – politička grupacija okupljena oko Mila i Ranka. I bi nam ga kako nam ga bi, i sve naknadno je „trla bab lan“, ako se još neko sjeća one pjesme „Korni grupe“.

U žaru zakašnjelog kvazipatriotizma, previđa se, svjesno ili nesvjesno, činjenica da se Crna Gora ulaskom u NATO soldatesku OBAVEZALA da, u mjeri svojih kapaciteta, učestvuje u svim aktivnostima, planovima i namjerama ove militantne organiacije, čiji je jedini zadatak i svrha postojanja utjerivanje straha i disciplinovnje Evrope po američkom kroju. S tim da je daleka Rusija u prvom planu. A to su znali, ili su, pak, morali znati, oni koji su nas, na silu, bez pitanja i bez svatova, vjenčali za tog monstruma.

I sad, najmanje je bitno kakva je, kojih razmjera i koje namjene misija u kojoj će učestvovati pripadnici Vojske Crne Gore , jer sve su NATO misije, velike i male, direktne ili one „via Ukrajina“, usjmerene konačnom cilju: pokoravanju Rusije. I bilo bi i naivno i licemjerno učešće Crne Gore u toj misiji posmatrati samo kroz vojno – stratešku lupu. Ne, ova vojna „sila“ kojom će Crna Gora doprinijeti osposobljavanju već desetkovanih ukrajinskih snaga samo je javna demonstracija i potvrda već etabliranog antiruskog stava njene zvanične spoljne politike. I tu je kraj svakoj drugoj priči, patriotskoj i onoj drugoj. Jer, i Pilat je uzalud oprao ruke.

Ponižavajuće i puzajuće spoljnopolitičko tumaranje Crne Gore između NATO i EU, imaće još sijaset ovakvih epizoda jer je mit o vjekovnom brastvu sa Rusima već toliko kompromitovan da može da izazove samo podsmijeh. Ali, da je ima kao što je nema, Crna Gora ima i prečih i opipljivijih razloga da razmotri i, prije svega, referendumom upita svoje građane o daljem članstvu među ovom profašističkom bulumentom koja igra po taktovima najkrupnijih industrijalaca oružja i vojne opreme. Tim prije što je briselska ratna administracija udarila harač kakav je Crna Gora kroz istoriju plaćala jedino Turcima. Čak se i mnogostruko bogatija Slovenija sprema da raspiše referendum ne samo o tom nametu već i o svom članstvu u asocijaciji. Ali to rade države sa dignitetom. One druge, one koje su prirepci velikoj „NATO petorci“, samo skakuću i trče da donesu štap kojim se gazda igra. Sa dva vojnika ili sa njih dva miliona, svejedno.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)