Piše istoričar Nemanja Dević, objavljeno 17. jula 2024. godine
Ovih dana okončana je još jedna komemoracija – ukop, iliti dženaza, žrtava ratnih događaja u okolini Srebrenice iz jula 1995. godine. Kao i uvijek, mogli smo da vidimo dva lica tog događaja, kao i dva lica svih učesnika u tzv. Maršu mira koji prati komemoraciju.
U jednom dijelu, ma koliko svjesni da događaj itekako ima i svoju savremenu političku dimenziju, gledaćemo priloge sa izjavama porodica žrtava. Ispovijesti majki, braće ili sestara koji su ostali bez svojih bližnjih su potresne, tužne, i moglo bi se reći da izazivaju solidarnost i sapatništvo, pogotovo među Srbima koji generalno saosjećaju sa ratnim traumama ma kog naroda na planeti koji ispašta od trupa Novog poretka (začuđujući je recimo stepen saosjećanja sa muslimanima Palestine u ovom trenutku).
A za Muslimane su svakako skloni da kratko kažu: “Pa mi smo jedan narod“. Pogotovo je to slučaj sa nama u Beogradu ili u Novom Sadu, gdje nema iskustva zajedničkog života, pa ni tragova hanđara – i na vratu i na duši – od istih “komšija“.
Gledaš trominutnu ispovijest starice kojoj je neko ubio sina, i na mah ti je svejedno je li taj likvidirani bio nevina žrtva ili ratni zarobljenik. Ili je poginuli stradao pucajući iz mitraljeza na neke tvoje rođake, braću, prijatelje? To pitanje zapravo se rijetko i javlja.
Prisjećanje na događaje iz “Oluje“ ili rijetka sačuvana kazivanja žrtava genocida u NDH 1941–1945. za Srbe su toliko traumatična, da uglavnom ne postavljaju pitanja tog tipa.
Kolektivno ćemo, poslije svih naslaga propagande kojoj smo izloženi u minule tri decenije, doći do zaključka da se tamo desio neki veliki zločin i šta god da nam neko bude rekao što se tiče cifara, vremena i okolnosti stradanja srebreničkih Muslimana – manje-više ćemo prihvatiti.
Ali onda će doći do naličja, ili možda pravog lica, istih tih ljudi sa kojima smo saosjećali. Zanijeti propagandnim floskulama kojima smo i sami trovani, i preko toga otrovima koje je političko Sarajevo prosipalo po njima sve ovo vrijeme, držeći ih u uvjerenju da je Dejton samo primirje, i da su oni u nekoj vrsti zamrznutog konflikta dok ne dođe do povoljnog momenta da opet isuku čakije i izbiju na Drinu, ista ona izmučena lica počinjala su da sikću protiv Srpske, Srbije, njihovih institucija – i naposlijetku čitavog srpskog naroda.
Upadljivo, svaka treća riječ bila je genocid, podcrtavajući tako da veliki zločin nije dovoljno oštra formulacija i nije nešto što opisuje suštinu ubistava Muslimana/Bošnjaka koja su se odigrala tog jula u Podrinju. Ili, ubjeđujući sebe u nešto u šta nisu sigurni, pa ponavljanjem jedne iste formulacije treba da je utisnu u svijest i sebe i svojih sunarodnika?
Iza te formulacije, u susret tridesetogodišnjici zločina dodatno osnažene rezolucijom UN, ne stoji samo stav o događajima iz prošlosti – ona se prije svega odnosi na budućnost. Srba i Bošnjaka, Srpske i Federacije, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Riječju, genocid u Srebrenici, kao upotrebljiva politička konstrukcija, ima dvojaku ulogu. Prvo, njime se negira ili relativizuje Jasenovac i genocid u NDH koji su zajednički počinili Hrvati i Muslimani, a čije sprečavanje reprize 1991–1992. je bio okidač za samoorganizovanje Srba u Hrvatskoj i BiH. Drugo, time se u srce Srpske postavlja tempirana bomba, spremna da bude aktivirana onda kada to bude odgovaralo mentorima sa Zapada – najvjerovatnije onda kada do kraja zaoštre situaciju na Bliskom Istoku.
Oko “Majki Srebrenice“ ili nekog sličnog udruženja, sa ciljem da baštini uspomenu na žrtve rata, nikada nije nastao nekakav mirovni pokret koji bi stao na put novim ratnim huškanjima i osudio ratne zločine svih strana. Srebreničke majke su svojevremeno kitile cvijećem zapovjednika zločinačke akcije “Oluja“ Antu Gotovinu, počasni gosti na ovogodišnjoj dženazi dolaze im iz Vukovara, a kao logična posljedica čitavog takvog odnosa prema srpskim žrtvama građanskog rata u BiH, aktuelna gradonačelnica Sarajeva ima problem da kaže/napiše da su na Kazanima ubijeni – Srbi.
I onda dolazimo do toga: ako osporiš nametnute narative o “agresiji na BiH“ i nazoveš rat građanskim, ili ne daj Bože daš nekakav kontekst za stradanje srebreničkih Muslimana, postaviš pitanje jesu li baš svi oni strijeljani, ili u taj zbroj ulaze i poginuli u borbama – na mah i sam postaješ genocidaš i četnik.
Četnik, ne onaj pripadnik JVuO koji je na Ozrenu 1944. spašavao američke pilote, nego jugoslovenska verzija koljača i fašiste. A kad si takav, dehumanizovan si, automatski ti je nacrtana meta na čelu, i kada okolnosti to dozvole – lov može da počne.
Kada je prije dvije godine Željko Komšić prekinuo mladog novinara Tanjuga kada je odbio da strijeljanje muslimanskih zarobljenika u Srebrenici nazove genocidom, naišao je na jednodušni aplauz i euforiju Bošnjaka. “Zmaj od Bosne“, “Napraviti bistu Željku Komšiću“, “Zlatni ljiljane, ti si ponos Bosne“, “Bosanac u pravom smislu“, “Frajerski“, “Naj realniji čovjek na svijetu“ – bili su neki od komentara na ovaj video, koji su i danas dostupni i provjerljivi.
Suprotno, za mladog novinara, koji nije odavao utisak nacionaliste, ređale su se prijetnje onih koji sebe u ogledalu vide kao mirotvorce, od kojih je jedna od maštovitijih, jednako dostupna i provjerljiva, glasila: “Novinara treba privesti i batine da ne može da spava“.
Time su pali u klopku da u istoriji – a Srebrenica 1995. definitivno već jeste istorijska tema – nema tabua i zabranjenih pristupa. Recimo, jedini stvarni genocid na Balkanu u 20. vijeku, onaj koji se desio u NDH 1941–1945, u socijalističkoj Jugoslaviji nije sistematski proučavan, niti se o njemu polemisalo van uskih istoriografskih krugova, sve da se ne bi narušio duh “bratstva i jedinstva“.
Iz srpskog iskustva i pogrešaka u Prvoj Jugoslaviji 1918–1941. Bošnjaci bi tek mogli štošta da nauče, ali o tome drugom prilikom. Sada je jasno jedno: Komšić kao nosilac najviših političkih vlasti i pred kamerama bio je neprijatan, ali je njegov pristup, kada ga bude protumačio i na svoj način primijenio neki sarajevski navijač ili siledžija, u suštini nasilnički.
I pitanje je dana kada će neki beogradski umjetničić, zanesen idejom o sarajevskoj raji i najboljim ćevapima, kada se poslije par pića bude opustio i rekao – ma pustite tu priču o genocidu, pričajmo o budućnosti – završiti u zavojima. Sa takvim tendencijama, ne treba biti mnogo maštovit pa zamisliti kako je u budućnosti negdje kod Vraca postavljen punkt, gdje će svaki osumnjičeni morati da popuni upitnik o istoriji BiH, od Kotromanića do Srebrenice, i gdje će, ako na neko od pitanja pruži nezadovoljavajući odgovor, biti protjeran – opet kao četnik.
Problem je što se u pojednostavljenim tumačenjima kao početak istorije sukoba u Srebrenici prepoznaje jul 1995, kao da ovo područje i prije ratova 1990-ih nije bilo bremenito sukobima.
Srbi i muslimani pokraj Drine ratovali su, tačnije rečeno u duhu Ekmečića, klali su se, i 1941–1945, i 1914–1918, a isto tako i u 19. stoljeću, zasigurno 1804–1806… Drugim riječima, kad god su im to dozvolile geopolitičke okolnosti i kad god se u krvi iznova otvaralo Istočno pitanje.
Pritom su Srbi bili žrtve sve do 1992, onda su po prvi put uzvratili, i do kraja rata po prvi put likvidirali više muslimana u Srednjem Podrinju nego što su sami položili glava.
Pogledajmo samo iskustvo porodice Erić iz Kravice, koje nije samo incident, nego paradigma spirale nasilja nad Srbima u 20. vijeku: trojica Erića suđeni su na veleizdajničkim procesima u Austro-Ugarskoj 1914. (jedan umro u tamnici); njihova čeljad postradala su od ustaša u Drugom svjetskom ratu 1941–1942, a čeljad njihove čeljadi masakrirana su u zločinu Orićevih snaga u Kravici na Božić 1993. godine. Pritom, tada su to bili starci od preko 80 godina, nemoćni da se na bilo koji način suprotstave nadmoćnim snagama Armije BiH u tom dijelu Podrinja.
To, naravno, ne pravda nijedan zločin nad nevinim civilima iz redova drugih naroda, ali pruža istorijski kontekst, gdje su Srbi ponovo proživljavali slike masakra iz NDH (na Drini je posebno traumatična ofanziva Crne legije iz 1942), no gdje su po prvi put i bili spremni da se odbrane i ne idu u jamu bez ispaljenog metka.
Ponovo treba istaći: Srbi i danas većinski i živo saosjećaju sa svim nevinim žrtvama, čak i sa porodicama onih u čiju se nevinost sumnja. Međutim, potreban je i minimum uzvratne pažnje i suza koju će neko proliti zajedno s nama – za našima.
Jul je, pogodilo se, mnogostradan i za naš narod širom Srpske i širom BiH. U Konjicu je 1. jula 1992. ubijena cijela porodica Golubović, u Vodicama kraj Rogatice je 5. jula ubijeno sedmoro srpskih civila, među kojima i četvoro članova porodice Obradović; istog dana u Krnjićima kod Srebrenice ubijeno je 19 Srba, među kojima i lokalni sveštenik, a narednih dana u obližnjim Zagonima još 21; 8. jula u Velešićima je likvidirana šestočlana porodica Ristović; baš na Petrovdan 1992. u napadima na Zalazje i Sase (Srebrenica) ubijeno je još 52 Srba. Zatim su, u istom mjesecu (prema preciznoj evidenciji Atlasa zločina nad Srbima u izdanju RCIRZ iz Banje Luke) slijedili i zločini nad Srbima u Zukićima, Jabuci, Magašićima, Hranči, Rogoju…
Sve se to desilo samo u julu prve ratne godine. Sve nabrojane zločine počinili su Muslimani. I u gotovo svakom od tih zločina bilo je ubijene djece, masakriranih žena, gotovo ritualno iskasapljenih staraca, od kojih su neki preživjeli strahote NDH, ali ne i novo uvezivanje muslimanskih i hrvatskih barjaka. Nisu valjda sve to bili legitimni vojni ciljevi, kako se danas nerijetko govori u Sarajevu?
Bošnjo, brate, intelektualče, nezavisni političaru, aktivisto civilnog društva, slobodni umjetniče, znam da saosjećaš sa “Aidom“ i da “gledaš svoj film“. Ali, ako si čovjek, čuj i za naš, srpski bol, zaplači i sa našom majkom i, kako reče Čika Jova Zmaj u jednom istom pozivu samo iz drugog vremena, “naša će suza opet da nas zbrati“. I, obratno, bez te suze, ma koja donacija, projekat, ili ne daj Bože nametnuti zakon ili fermani – ne samo da nas neće zbratimiti, nego će nas trajno razdvojiti.
I više neće biti ni te sile ni te države koja će nas natjerati da živimo u istim okvirima. A ti se onda zapitaj kakvu ti je sudbinu namijenio moj i tvoj veliki Meša…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
