Piše: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Za kritičko preispitivanje „zvaničnog srebreničkog narativa” od prvorazrednog značaja bilo je pojavljivanje izveštaja Srebreničke istraživačke grupe (2005) na desetogodišnjicu tragičnih događaja. Pojavljivanje ovog izveštaja izazvalo je pravu konsternaciju na Kolektivnom zapadu, prvenstveno zbog sjajno ukomponovanog tima stručnjaka, koji je predvodio profesor Edvard Herman (1925–2017).
Podsetimo, ovaj istaknuti američki intelektualac jevrejskog porekla bio je jedan od najpronicljivijih posmatrača tamošnje društvene stvarnosti. Poznavaoci njegovog dela (poput Stefana Karganovića) ističu da „nije bio zagriženi sledbenik bilo koje ideologije, ali je nesumnjivo pripadao levici, u najširem i pre svega moralno angažovanom značenju te reči”. Karganović s pravom uočava da je „nepokolebljivo ustajao u odbranu poniženih i uvređenih našega vremena, bilo da se radilo o obespravljenim društvenim slojevima, kao i čitavim narodima koje sve ogoljenije totalitarni svetski poredak kolektivno proganja, bestidno žigoše sopstvenim gresima i porocima i bahato gura na samu ivicu istorije, pa čak i egzistencije”.
U Hermanovom stvaralačkom opusu veoma važno mesto zauzima knjiga Politika genocida (koautor je Dejvid Piterson). Jedan od najvažnijih zaključaka ove knjige jeste da se „zapadna civilizacija” razvijala na temeljima užasa koje je činila urođeničkim narodima, po pravilu obojenim narodima na udaljenim mestima. U Africi se odigrala trgovina robljem, što je svakako jedan od najmonstruoznijih zločina u ljudskoj istoriji, a u Južnoj i Severnoj Americi je izvršen genocid ogromnih razmera: Indijanci su gotovo u potpunosti zbrisani, devedeset i više procenata urođeničkih naroda Južne i Severne Amerike je istrebljeno. To su istinski genocidi.
Ali, razume se, ako pogledate sadržaj udžbenika na Zapadu vi to ne možete da pročitate. Važnost knjige Politika genocida je i u tome da u analitički prostor uvodi ključnu razliku između „vrednih i bezvrednih žrtava”. Setimo se samo načina na koji su korporativni mediji različito vrednovali žrtve terorističkih napada od 11. septembra u SAD u odnosu na žrtve u sličnim terorističkim napadima u drugim delovima sveta. Pojednostavljeno, „vredne žrtve” uvek su one koje potiču iz nacionalnih zajednica ili društvenih grupa koje su korisne za realizaciju političkih i ekonomskih interesa Zapada. U ovom istraživanju Herman i Peterson ukazuju na „situacioni moral” zapadne političke i ekonomske klase, koja ne preza ni od manipulacije pojmovima koji bi u moralnom, činjeničnom i pravničkom smislu morali da imaju jedno značenje.
Razume se, ovde je reč o manipulaciji pojmom „genocida”. U studiji Politika genocida na primeru stvarnih dešavanja između aprila i jula 1994. godine u Ruandi pokazano je kolike su mogućnosti manipulacije i tako osetljivom temom, gde se metodom „proizvodnje saglasnosti” putem korporativnih medija stvara takva iskrivljena predstava o događajima u okviru kojih su stvarne žrtve prikazane kao izvršioci „genocida”.
Srebrenička istraživačka grupa
Ova vrsta saznanja bila je osnova za možda najvrednija istraživanja Edvarda Hermana usmerenih ka sistematskoj demontaži „zvaničnog narativa o događajima u Srebrenici”. On je srebrenička dešavanja nazvao „najvećim trijumfom propagande na kraju 20. veka”. Otuda je pojavljivanje izveštaja Srebreničke istraživačke grupe (2005) izazvalo pravu konsternaciju na Kolektivnom zapadu – prvenstveno zbog sjajno ukomponovanog tima stručnjaka koji su interdisciplinarnim pristupom ukazali na mnoge rupe „zvanične verzije” – prvenstveno dovodeći u pitanje mit o Srebrenici „kao najvećem zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata, kao i broj od preko 8000 streljanih dečaka i muškaraca” u događajima iz jula 1995. godine.
U ovom izveštaju posebno se ukazuje na situaciju pre jula 1995. godine i činjenicu da su bosanski muslimani i paravojne snage Srebrenice masovno ubijali Srbe. Prema različitim podacima više od 150 srpskih sela je sravnjeno sa zemljom, dok drugi izvori govore o 2383 srpska civila koja su ubijena u tzv. „prvom talasu pokolja u Srebrenici” koji je trajao od 1992. do jula 1995. godine. U julu 1995. godine armija bosanskih Srba je zauzela Srebrenicu i tada su počela masovna ubistva. Upravo ove događaje Zapad naziva „masakrom u Srebrenici”, što je u stvari politički termin. Ubijeno je od 500 do 1000 ljudi, odnosno poginulo je dva puta manje ljudi u poređenju sa prethodno ubijenim Srbima. Međutim, Zapad tvrdi da je ubijeno 8000 muškaraca i dečaka.
Eksperti Srebreničke istraživačke grupe navode i tzv. „drugi talas pokolja u Srebrenici”, koji je bio usmeren isključivo protiv bosanske vojske. U grobovima je bilo oko 2500 tela i većina tih ljudi je poginula u borbi. Još jedan važan aspekat „masakra u Srebrenici” jeste i taj da su Srbi ubijani na teritoriji koja je proglašena za bezbednu zonu i morala je biti demilitarizovana, čega se „niko nije pridržavao“. Tako su vojnici bosanskih muslimana koji su ubijali Srbe bili iz Srebrenice, ali su zapadni mediji sve to ignorisali. Uostalom, u izveštaju se citiraju i reči generala Filipa Moriona, koji je kao komandant francuske jedinice UN sve to i potvrdio. Otuda se zločini pojedinih pripadnika Vojske Republike Srpske u izveštaju kvalifikuju kao „osvetnička ubistva”. Dakle, nema govora ni o kakvom genocidu, tim pre jer je srpska armija iz srebreničke zone bezbedno evakuisala oko 20.000 muslimanskih žena i dece.
Haška kolaboracija
Herman je naglašavao da su dešavanja u Srebrenici bila od velike koristi za Klintonovu administraciju, ali i vođstvo bosanskih muslimana i Hrvata. Konačno, zločinačka operacija „Oluja” hrvatske vojske u avgustu 1995. godine kasnije je pravdana zločinima Srba u Srebrenici. Predsednik Klinton je na taj način izašao u susret onim kongresmenima – poput Boba Dola – koji su uporno zahtevali američki vojni angažman na području bivše Jugoslavije. Podsetimo i da je slične argumente o „masakru” američka administracija koristila posle efikasne antiterorističke akcije srpske policije 1999. godine u selu Račak na Kosovu i Metohiji, kada se lažima „proslavio” zloglasni Vilijam Voker.
Na temeljima izveštaja Srebreničke istraživačke grupe nastala je još jedna ubojita Hermanova studija pod naslovom Srebrenički masakr, činjenice, kontekst, politika koju je napisao sa Filipom Korvinom, DŽordžom Bogdanićem, DŽonatanom Ruperom, Majklom Mandelom, DŽordžom Samuelijem i Filipom Hamondom. Ovo istraživanje se posebno bavilo ulogom Haškog tribunala i UN u promociji „zvaničnog srebreničkog narativa”, ali i percepcijom zapadne javnosti o događajima na prostoru bivše Jugoslavije u funkciji podrške politici neograničenih vojnih intervencija.
Profesor Herman je imao veoma kritički stav prema Haškom trubunalu. Pozivajući se na radove svojih saradnika – pre svega Hansa Krohlera, austrijskog pravničkog autoriteta – isticao je da je način njegovog formiranja od strane Saveta bezbednosti UN „nelegalna operacija” i da je reč o „sudu koji je kreiran suštinski od strane NATO, SAD i Nemačke, kako bi čuvao njihove interese”. Drugi važan Hermanov saradnik na kojeg se često pozivao je kanadski profesor prava Majkl Mendel, koji je u svojim knjigama ubedljivo pokazao „da su ratovi SAD protiv Jugoslavije, Avganistana i Iraka – kao i institucionalni aparat koji im je dao pravnu podršku (Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju i UN) – napravili travestiju od prava i vratili svet na zakon džungle”.
Herman se u brojnim intervjuima često pozivao na jedan od najvažnijih Mendelovih stavova da je reč o „antisrpskom tribunalu“. Naime, kada god je NATO bila potrebna neka „pravna” podrška – bio je tu Tribunal. Prema mišljenju Edvarda Hermana, vrhunac ovakve uloge Haškog tribunala bila je 1999. godina, kada je u vreme nelegalnog bombardovanja SRJ tadašnji glavni tužilac Luiz Arbur podigla optužnicu protiv Miloševića i još trojice visokih srpskih funkcionera. Na taj način Tribunal je zadovoljio potrebe NATO propagande i, prema Hermanu, postao „kolaborator u ratnim zločinima”.
Globalna Srebrenica
U razgovorima povodom izveštaja Srebreničke istraživačke grupe Edvard Herman je često postavljao retoričko pitanje: „Zbog čega je zapadnoj političkoj javnosti neophodno održavanje srebreničkog mita?” Najčešće je isticao da se radi o nastojanju da se pomoću ovog mita u javnosti opravda politika zapadnog intervencionizma koju je pratila odgovarajuća „humanitarna” argumentacija. Na taj način je inaugurisan jedan standard koji su SAD i NATO koristili i u drugim delovima sveta (setimo se izjave Hilari Klinton koja je pokušaj svrgavanja predsednika Bašara u Siriji pravdala „sprečavanjem nove Srebrenice”). Zbog toga je na Zapadu stvorena atmosfera „da kada kažete Srebrenica, vi istovremeno u svesti tamošnje javnosti proizvodite sliku masovnog ubistva”.
U poshladnoratovskom razdoblju tema navodnog „genocida u Srebrenici” poprimila je izrazito geopolitička obeležja. Poznati francuski general Galoa je još početkom 1990-ih godina prošlog veka uočio promenu dotadašnjg kursa američke politike prema muslimanskom svetu, objašnjavajući ovu okolnost interesima američkih naftnih korporacija na Bliskom istoku. Naime, američke kompanije su u tom delu sveta najpre počele da potiskuju evropske naftne gigante, da bi u drugoj fazi „bitke za resurse” počele na potiskuju i azijske naftne korporacije. Zanimljivo je da ovakva orijentacija nije dovedena u pitanje ni posle terorističkih napada od 11. septembra 2001, odnosno da je tek za vreme mandata predsednika Donalda Trampa počela da se vraća u tradicionalne koordinate američke podrške Izraelu, uz pokušaje pridobijanja islamističke Saudijske Arabije i Emirata za realizaciju ove strategije.
Druga globalna geopolitička posledica rata u Bosni i navodnog „genocida u Srebrenici” ispoljila se u potiskivanju Evrope sa Balkana, odnosno u nastojanju da se suštinski Evropa okrivi za ono što se dogodilo u Srebrenici. General Galoa je zastupao stanovište da su ratovi u Iraku i Bosni „izbacili Francusku iz tokova istorije”. On je često isticao da je podrškom američkoj politici Francuska izgubila status najznačajnijeg snabdevača oružjem Iraka, odnosno da je njegova zemlja – radi američkih ekonomskih interesa i nemačkih revanšističkih ambicija – izdala Srbe, svoje tradicionalne saveznike na Balkanu.
Konačno, događaji u Srebrenici poslužili su i kao argument za dodatno ponižavanje Rusije na Balkanu, o čemu npr. svedoči američka diplomatska beleška objavljena na sajtu Vikiliksa, u kojoj je navedeno „da Rusima ne sme biti dozvoljeno da veruju da će pretnja vetom u vezi nezavisnosti Kosova delovati, jer bi oni to iskoristili”. U pitanju je depeša američkog ambasadora u Francuskoj Krega Stejpltona, napisana 12. decembra 2006. godine, koja se odnosila na detalje o tome kako su zapadne sile svim diplomatskim sredstvima pokušavale da izdejstvuju „nezavisnost Kosova” i za to dobiju podršku Rusije.
Savetnik francuskog predsednika je tada odgovorio depešom o planovima Francuske da ubedi EU da Srbiji ponudi SSP bez obzira na neispunjenu obavezu pune saradnje sa Haškim tribunalom, dodajući da se brine zbog eksplicitne pretnje Vladimira Putina da će uložiti veto na rezoluciju Saveta bezbednosti UN o Kosovu. Danas je više nego očigledno da je „globalna Srebrenica” poslužila i kao izgovor za transformaciju NATO u globalnu vojnu organizaciju koja vodi ratove širom sveta. Profesor Edvard Herman je u svojim javnim istupima upozoravao na ovu opasnu tendenciju.
Za kraj ovog ogleda naglašavamo da su radovi profesora Hermana bili sistematski prećutkivani u SAD. Dobar primer je sudbina njegove knjige Prava mreža terora u kojoj je opisao način na koji je proizveden sistem fašističkih država u Latinskoj Americi. Knjiga je bila odgovor na knjigu Klera Sterlinga Mreža terora. Izdavač Hermanove knjige je poslao šest primeraka NJujork tajmsu i oni su za svaki pojedinačni primerak tvrdili da su ga izgubili, tako da ovaj rad nikada nije prikazan u ovom listu, dok je Sterlingova knjiga, zasnovana na lažima, koja je okrivljivala Sovjetski Savez za svetski terorizam, dobila dva prikaza i ogroman publicitet. Na sličan način su prošle i njegove publikacije koje su bacale drugačije svetlo na uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji. Profesor Herman je često govorio o „perfekciji propagandnog modela na Zapadu” gde je uspostavljen sistem „političke korektnosti” čiji je praksis „ljupko totalitaran”.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
