Piše: Želidrag Nikčević

Čudna stvar. Miloš Karadaglić, čovjek koji zaista lijepo svira gitaru, konkurisao je za Trinaestojulsku nagradu, što podrazumijeva da je prikupio obimnu dokumentaciju i dao saglasnost na kandidaturu, znajući sastav Žirija koji je izabrala Skupština Crne Gore.

Sve dobrovoljno – nije ga valjda niko na takvu avanturu zlobno natjerao. U materijalu koji sam kao član Žirija pažljivo pregledao nije bilo tragova mučenja.

Međutim, kad je tu nagradu dobio, između ostalih i mojim glasom, čovjek koji zaista lijepo svira gitaru odbija da je primi, i kao razlog navodi „okolnosti na koje nije mogao uticati“.

Ne želim da nagađam koje su to misteriozne okolnosti, osim ako je čovjek koji zaista lijepo svira gitaru očekivao da Trinaestojulsku nagradu dobije samo on, ili još neko njemu sličan, isto tako DPS-apolitičan, pa se sad razočarao.

Pa i to je u redu, i to je ljudski, i crnogorski, samo što bi onda čovjek koji zaista lijepo svira gitaru morao da bude istovremeno – i Skupština i Žiri i srećni dobitnik. A mi ostali da slušamo i aplaudiramo.

Međutim – da informišem čovjeka koji zaista lijepo svira gitaru pa nema vremena da prati druge instrumente – ta vremena su prošla. NJegov omiljeni šef orkestra Milo Đukanović je svoje odsvirao. Žalim slučaj.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi