Piše: Mitar Radonjić
Godinama unazad imam osjećaj da se borim sa vjetrenjačama. Ispravljam caskolike ,,krive Drine“, čini mi se malo manje godina nego što života imam.
Sjećam se, još u osnovnoj školi sam branio prava jednog druga iz odeljenja, Danijela koji je bio Rom i zbog toga što sam smatrao da nije u redu da ga šikaniraju druga djeca dobio prvi ukor jer sam na, blago rečeno, neadekvatan način objasnio onima koji su ga šikanirali kako to izgleda.
Đavo mi nije dao mira i kroz srednju školu, pa sam slično nastavio da bi moj osjećaj za pravdu kulminirao činjenicom da sam umalo život izgubio na sutomorskim ulicama braneći druga.
Nekako, taj osjećaj za pravdu je blago splasnuo ulaskom u porodični život i zamijenjen je željom za osjećajem pripadnosti. A priori porodici, a potom i društvu. Porodici da, ali društvu je bila greška, velika greška.
Zbog čega greška – pa zbog toga što sam se našao u gradu gdje se uspjeh ne prašta, ma koliko mali ili veliki bio. Danilovgrad – grad gdje po rođenju počinju da mrze.
Zamijeraju mi broj NVO u kojima participiram – ali ne zamjeraju svom drugaru koji ima u 6 gradova NVO i svaka je finansirana od strane države. Da ne podsjećam na činjenicu kakva se ,,magija“ dogodila prošle godine.
Zamijeraju mi moju burnu prošlost – ali ne zamijeraju svoje prevare, što žene, što društva, što Boga.
Zamijeraju mi ekonomski uspjeh – ali ne zamijeraju svojim bliskim drugovima i rođacima koji su ,,pare napravili“ švercujući cigarete, narkotike i slično.
Zamijeraju mi naučno zvanje – a ne vide svoje drugove koji od srednje dalje odmakli nisu, a pogotovo ne vide one koji su dokazano kupili diplome.
Čak onaj kojeg sam možda i najviše poštovao me je najprije slagao za posao koji mi je obećao rekavši: ,,Ako M…. ne pristane, mjesto ……… je tvoje“. Prešao sam preko te laži.
Izdao je moje povjerenje kad je na predsjedništvu svoje partije govorio o mojoj emotivnoj vezi, ali i kad je iznio podatak da jedan od bliskih mu saradnika radi direktno protiv najviših državnih zvaničnika. Ovo što navedoh je mali dio onoga što mi je na duši.
Zamijeraju mi moje oštre javne istupe – ali ne vide svoje bedastoće kojima se služe ne bi li me opanjkali kod onih koji me svakako mrze jer ne mogu biti ja, po raznim osnovama.
I sve ovo prethodno nije važno, jer to su oni, a ne ja. Važno je što sam se spustio na taj nivo bacajući ,,bisere pred svinje“ i umazao se ne snalazeći se u blatu koje je njihovo prirodno stanište.
Ni po kući, ni po zvanju mi ne ide da se valjam u tom blatu i to sam sada shvatio. Srećom, ipak na vrijeme.
I po poslednji put, u ovoj kolumni ću se baviti njima, bijednima i praznima, koji će zauvijek ostati u toru laži, malverzacija, zabadanja noža u leđa, porodične, političke i svake druge istine.
Sa gorkim osjećajem razočaranosti odlazim u naučne vode, ipak donekle srećan što ću moje buduće studente moći naučiti pored osnovnog znanja koje im trebam prenijeti, kako da u moru prljavštine sačuvaju dušu.
Možda sam isprljao ime, ali sam sačuvao dušu i moju porodicu mogu pogledati u oči znajući da nikad ženu nisam prevario, da porodicu nisam izdao, da nisam poltronizovao zarad sitne koristi i da sam uvijek rekao istinu.
A Danilovgradu neka je prosto…a već jeste…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
