O suverenističkom „antifašizmu“

Piše: Montre

Do početka rata u Sarajevu, dobar dio dana bih provodio s mojim đedom, pukovnikom JNA u penziji, koji je imao sve generalske beneficije osim titule. Kad god bi bio u užem krugu za izbor u generalski čin, izabrali bi nekog iz reda hrvatskog ili muslimanskog naroda.

Nije mogao podnijeti da gleda kako oni koji su se partizanima pridružili tek nakon amnestije iz avgusta 1944. postaju najviši vojni zvaničnici. I to onda kad je svima bilo jasno da NDH nestaje… A sve u ime bratstva i jedinstva. Ključ je ključ. Država je država. Viši cilj. Zbog toga je i zatražio odlazak u penziju i posvetio se unucima. Inače se pisao Crnogorcem, bio je nosilac Spomenice 1941, ranjen na Sutjesci 1943. godine.

Odrastao sam okružen tomovima knjiga o narodnooslobodilačkoj borbi, partizanskim jedinicama, ofanzivama, a posebno sam bio ponosan na knjigu Četvrta proleterska crnogorska brigada, u kojoj su bili popisani pripadnici te brigade s kratkim opisom njihovih sudbina — a među njima i moj đed.

On nije mnogo pričao o tim vremenima. U Crnu Goru nije odlazio, što smo objašnjavali njegovom bolešću. Dok je, s druge strane, kroz našu kuću svako malo gostovao neko od rodbine iz Podgorice i Bjelopavlića — te radi posla, te radi škole, te radi liječenja, ili da „guzica vidi puta“.

I svako to gostovanje bilo je kao praznik.

Početak rata nas je sve zatekao nespremne. Mogućnost raspada te države, kao i sam rat, bila je prosto nešto nepojmljivo. Osim za mog đeda.

Inače, svi srpski stanovi bili su predmet pretresa pod izgovorom potrage za oružjem, a u praksi se radilo o pljačkaškim pohodima grupa naoružanih „branilaca“ Sarajeva, uglavnom dojučerašnjih džeparoša i sitnih kriminalaca. Tako su pokušali da pretresu i stan mog đeda, koji je možda ostao jedini nepretresen srpski stan u centru grada.

Kad su takvi banuli na vrata dnevne sobe, u kojoj je ležao moj đed načet višegodišnjom bolešću, on ih je, s rukom podvučenom ispod jastuka, pitao kratko i vojnički, a prije ustanički i partizanski:

„Što ste došli, momci!?“

Njih nekoliko „branilaca“, inače punih sebe, okićenih oznakama nekakvih uličnih jedinica, naslaganih između štokova sobnih vrata i s cijevima, zbuniše se i počeše da se izvinjavaju, da objašnjavaju kako moraju da izvrše pretres, da je to naredba, da traže oružje, špijune, radio-predajnike, opremu za navođenje granata…

Na to im je moj đed samo kratko i jasno rekao: „Mrš napolje!“

Takve situacije su po pravilu završavale krvoprolićem. Ali ova je završila tako što se momci pokunjiše, izvinjavaše i izađoše. Po izlasku tih bandita iz stana, moj đed izvuče onu ruku što je držao iza glave pod jastukom — a u njoj repetiran pištolj, kratka devetka, Bereta, s ugraviranom posvetom nekog italijanskog oficira.

Tada je samo prokomentarisao da su ustaše ponovo počele da odvode Srbe…

Kao i da je on, naravno, Srbin.

Kako se situacija komplikovala iz dana u dan, tako se i u mojoj porodici razmatralo što činiti. I ostalo mi je urezano u memoriji pamćenja (kako to kažu Bjelopavlićani) — čega sam se sjetio decenijama kasnije — da je isti taj moj đed tada izrekao da nemamo kud ni kod koga ići u Crnu Goru.

Igrom slučaja, zatekao sam se u Crnoj Gori 1995. godine, u vrijeme Dejtona, i ostao u istoj do dana današnjeg. Kažem, sasvim slučajno, jer to tada nije bila ni opcija ni plan. Ali, kako je moj đed znao da kaže: život nije prava linija i pun je iznenađenja.

Vaspitavan u duhu jugoslovenstva, bratstva i jedinstva, mislio sam da su svi iz reda u Crnoj Gori bili partizani. Kad bih rekao čiji sam, nije bilo tih koji nijesu bili čuli za mog đeda. U početku mi je to imponovalo, moram priznati.

Ali kako to biva — prva kuća do kuće mog đeda u Bjelopavlićima bila je kuća našeg daljeg rođaka, mitraljezca Pavla Đurišića. Pošteđen je na Zidanom mostu i vraćen kući, jer je bio maloljetan. Poslije rata nije mogao dobiti nikakav pristojan posao.

Sjedio je često ispred kuće, gdje bih mu se pridružio i zapitkivao o tim ratnim vremenima. Nikad nijesam čuo od njega niti jednu jedinu ružnu riječ na račun mog đeda — uvijek ga je spominjao s poštovanjem, iako sam po selu saznao za poslijeratni sukob između njih dvojice, par decenija unazad, koji zamalo nije okončan fatalno.

Naime, moj đed nakon rata nije mnogo komunicirao s tim rođakom, ali nije ni odbijao da pomogne kad je zatrebalo. A jednom prilikom mu je taj rođak, dok je moj đed šetao seoskim putem, dobacio nešto u stilu da je imao sreće što je njegova opcija izašla kao pobjednička. Na to je moj đed, u tom trenutku visoki oficir JNA, u vrhuncu snage, reagovao tako da zamalo ne pade krv.

Razgovarajući s tim rođakom, počeo sam uviđati da u Bjelopavlićima skoro i da nije bilo partizanskih kuća i da istorija nije baš onakva kakvom sam je ja do tada percipirao. Što je, između ostalog, i objašnjavalo ono da za mog đeda svi znaju… Naravno, i njegove priče sam uzimao s rezervom i filtrirao, ali definitivno sam shvatio zašto postoji izreka da istoriju pišu pobjednici. I da to nije neka nauka…

Mnogo godina kasnije, čitajući Đilasova sjećanja na dešavanja tokom Bitke na Sutjesci, kad su razmatrali na koju stranu da pokušaju izvršiti proboj, naiđoh na ovo u vezi Crne Gore:
„…budući da tamo nije bilo naše vojne organizacije, niti se ijedna vojna jedinica mogla probiti. Partijsko vođstvo odlazilo je u najezdama opustošenu i građanskim ratom pomamljenu zemlju – bez veza, bez baza, bez zaštite.“

Današnje Crne Gore ne bi bilo ovakve i u ovakvim granicama, da između ostalih svega par hiljada, moj đed nije pretrčavao Tjentište (Sutjesku), da moja prababa nije bila u logoru u Skadru zato što joj je sin bio u partizanima, i mnogo drugog.

A danas, današnji suverenisti — listom potomci nepartizana, a dobrim dijelom potomci pripadnika italijanskih, ustaških i handžar divizija — brane tu i takvu Crnu Goru od mene i meni sličnih, proglašavajući nas fašistima, kočničarima evropskog puta, plašeći malu đecu nama. I sve bi to bilo „u rok službe“, da nijesu privatizovali Crnu Goru, oduzimajući prava onima koji pamte i znaju.

Ne znam što bi rekao, ili čak uradio taj moj đed, da je živ i da zna da mu unuk, ni poslije trideset godina života u Crnoj Gori, nije primljen u državljanstvo iste. I da neće biti, sve su prilike.

A da jeste nekakav Grk koji bljuje mržnju u svojim kolumnama po nalogu istih onih iz Sarajeva s početka ove priče, i koji izmišlja srpske zločine nad njegovom babom Srpkinjom po sred Romanije tokom Drugog svjetskog rata — i to u vrijeme kad je Romanija bila pod okupacijom ustaša i NDH, nekakvi investitori s Kosova i Metohije, Tajlanda i ko zna odakle sve… Da zna, i da gleda kako ponovo radi ključ, samo ovaj put u režiji PES-a, a radi nekakva nove Jugoslavije zvane EU.

Šteta što nema više živih svjedoka tog vremena poput mog đeda i tog mog rođaka, jer bi danas poimenično mogli nabrajati svakog od predaka ovih današnjih suverenističkih „antifašista“ — i ko su i gdje su bili u ta grdna vremena.

Tako sam nakon mnogo godina razumio što je moj đed mislio kad je rekao da u Crnu Goru nemamo ni gdje ni kod koga.

Kao i Đilas, doduše…

A eto ja zaglavrnjah, pa da mi se svete tri decenije… i ne samo meni, nego svima nama sličnima.

A samo zato što znam i ko sam, i od kojih sam, i kako je bilo — a posebno od kojih su ti današnji osvetnici…

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)