Piše: Bećir Vuković
Nekoliko zapažanja o knjizi doktora Milovana Bojića, iz Lipova kod Kolašina. Lipovo je dalo dvojicu nadaleko poznatih doktora medicine, doktora Boža Vukovića, i doktora Milovana Bojića. Narad ih prosto zove: doktor Božo, i doktor Bojić.
„Nije bilo uzaludno“, knjiga doktora Bojića, vrsta je dokumentarne proze, pisane, može se reći, književnim jezikom, sa izvanrednim osjećajem za jezik, bez suvišnih pridjeva i patetike, opštih mjesta, i epskog otpada; u stvari radi se o mozaiku kratnih priča koje imaju svoju dinamiku, od prve do zadnje stranice, sve od djetinjstva pa do današnjih dana. Dakle, izdvojio sam nekoliko segmenata, koji su po mom mišljenju bitno uticali i možebiti, čak, i odredili životni put doktora Milovana Bojića, i dovrhunili njegovu kompleksnu ličnost.
Milovan i ja smo školski drugovi, a pored toga, Milovanov otac Milija, i moj otac Božo, bili su prijatelji. Mnoge stranice ove knjige osvježile su i moje uspomene, ne samo iz Gimazije u Kolašinu, nego i sa studija u Beogradu. Mnogi od nas, nisu ni pomišljali da studiraju u Titogradu. Kao da smo jedva čekali da stašemo, i pobjegnemo za Beograd.
Prva scena iz Bojićeve knjige. Zimi, o zimskom Jovanu, zadnjeg nekrštenog dana, kad oprli snijeg, putem, uz Lipovo, jašući na konju, za kojim je pristizala žena u crnoj marmi, prolazio je čovjek koji je išao na slavu kod zeta i šćeri. Okrugloglavi dječak, ošišan nularicom, u džemperu sigavom, stajao je pored puta i gledao ih. Žena je zavlačila ruku u obravnicu i davala dječaku Milovanu kolač. Dječak ih je pratio još koji korak i dobijao još koji kolačić. Taj čovjek bio je Ćiro Radović iz Donje Morače, i njegova žena Mileva.
Arhetipska slika – jaše čovjek na konju po snijegu i ide da slavi Boga, kad ga niko nije slavio nego sahranjivali – slika je koja se urezala u svijest jednog dječaka, i umnogome mogla je da trasira njegov cijeli životni i moralistički put. Tako misli, otprilike, i Jung. Taj čovjek je različit od svih ljudi koje dječak zna, samim tim taj čovjek nosi u sebi još nešto, u suštini taj čovjek je sam, i to ga izdvaja, taj čovjek je pun i ispunjen nečim drugim i drukčijim.
Taj čovjek i ta žena, ispostaviće se mnogo godina docnije, rodili su i jednog Mitropolita krilatog poznatog u cijeloj Vaseljeni.
I pored toga istog puta, isto tako, mnogo godina docnije, onaj dječak podići će i crkvu, i taj Mitropolit će je osveštati. Kako je tome dječaku Milovanu, onda već čuvenom doktoru i profesoru, bilo ispunjeno srce, ispunjeno do u vrhove lipovskih ždrijela i točila, do Kovrčkog i Bojića katuna na Sinjavini. Najfantastičnije su priče sa hrišćanskom osnovom.
Svjestan je doktor Bojić te arhetipske slike, i svjestan i nesvjestan. Jer, Jung kaže da je dragoceno i ono nesvesno u onome svjesnom, što će reći da čovjeku nije dato da do kraja bude svjestan.
Taj dječak, pratimo ga dalje kroz knjigu, stigao je do mature. Milovan je htio da upiše književnost, ali otac Milija, načelnik Vojnog odsjeka u Kolašinu nije dao, nego prekratio – ti ćeš da upišeš medicinu. I tu dolazi do sukiba između oca i sina. Ti sukobi oca i sina su normalni, i traju od početka, još od biblijskih vremena. Ipak, pobijedio je otac. Mladi čovjek ima sukobe i sa zavičajem, i svijetom uopšte. I Milivan bježi od kuće u šumu, da liferuje balvane i cerlozu, i spremi se za svoj put. Maturant Milovan Bojić, odličan đak svakako, i najbolji u cijeloj generaciji, za diplomski je uzeo Mihaila Lalića i „Lelejsku goru“. Da naglasimo, Milovan je iz, kako se kaže – komunističke kuće. A Lalić najpopularniji njihov pisac u Crnoj Gori, i nedeljno, jednom barem, na stranicama „Pobjede“. I u tom maturskom radu Milovan Bojić ispisuje jednu definiciju koju nikad ranije nisam čuo, niti na nju naišao, ni kod Kolakovskog, ni Adorna, ni Markuzea, ni Malopartea, ni Sartra. Ta definicija glasi: pojedinac ne može biti komunista. To je, za mene, najbolja definicija komuniste. Nije ni ona Đilasova da intelektualac ne može biti komunista, i slične definicije jer, ima i svakakvih intelektualaca. Komunista može da djeluje samo u zajednici, u masi, u kolhozu, u zadruzi. Kao pojedinac, ne može ništa, pa makar bio i Moračanin. Niste individulac, niste pojedinac, ne mislite svojom glavom, pripadate uniformnom mišljenju, i samo masi možete pripadati, i u masi samo djelovati. Biti svjestan toga na maturi znači da se ne možete izgubiti u masi i prosječnosti, i, znači, upravo znači da ste – Vi – već tada pojedinac koji će dalje sam ići svojim putem. I Lalić je onda išao širokim putevima, a danas ga skoro niko ne pominje u Crnoj Gori. Vrlo je lako naći i razloge zašto je tome tako. Da podsjetimo, Lalić se potpisao kao srpski pisac.
Ja sam za diplomski uzeo Bodlera a za izborni Spinozu. Nikako nisam mogao uzeti Lalića, Majakovskog, Gorkog… Milovan neće postati književnikom, a ja ću do kraja pisati stihove. I, čini se da je tako najbolje.
Sjetimo se, opet, za trenutak, Ćira Radovića. Ako je u to komunističko vrijeme iko bio – pojedinac – u vaskolikoj Crnoj Gori, bio je Ćiro Radović. Eto, i seljak može biti pojedinac, a komunista ne može. Tu izdvojenost Ćira Radovića, na kraju, ukrasiće njegov sin Amfilohije.
I treći segment koji sam izdvojio iz cijele političke karijere doktora Milovana Bojića, a bio je i potpredsjednik vlade Srbije, i ministar. To je jedan kratki dijalog sa Slobodanom Miloševićem. U jednom od prvih susreta sa Miloševićem, Bojić će mu reći: znaš šta, predsjedniče, mogao bi jednom otiću u Mateševo, u selo Uvač, i očistiti, otrijebiti očev grob koji je zarastao u korov, u lomutinu, ispucao je beton kroz koji viri armatura. Miloševiću je to mogao reći samo naš čivjek, iz ovih gora. Nisu mu to mogli reći poltroni kojima je bio opsadiran. A, Milošević ga je pitao: odakle si ti. Ja iz Kolašina. Što će reći da je i Mateševo u Kolašinu, što će reći da Mateševo nije dalje od Kolašnia, nego što je Lipovo. Reći čovjeku, hajde, vidi, ti, grob očev, znači, najveći ukor. Ako to kažete nekom čovjeku brk u brk, onda mu, dalje, možete svašta reći. Možete mu i reći: ti si niko i ništa. Ako mu to kažete, dalje ne važi centura. Milošević je, u to smo sigurni, do groba pamtio šta mu je rekao onaj mali buljavi, iz Kolašina, kako će ga zvati do kraja.
Samo da podsjetim da je o i otac Slobodana Miloševića, pored ruskog jezika, predavao i teologiju.
Eto, kako god i kud god krenuli, čivjek ne može bez Boga. Pitajući smog sebe – da li je ateista ili vjernik, Milovan odgovara kratko i jasno – vjernik. Na kraju je postao vjernikom i puno veći komunista od Milovana Bojića, njegov imenjak Milovan Đilas.
Zaobišao sam mnoge scene iz ove knjige, bolne stranice o bolesti majke Dragune i sina Filipa, i još mnoge nemile scene sa suđenja i političkih progina našeg
Milovana.
Institut „Dedinje“ izrastao je u jednu od najpoznatijih bolnica za srce u Evropi. A svoje srce u bolnicu ugradio je doktor Milovan Bojić.
Manjo Vukotić sa Čeva ravnoga, objavljuje slične ispovijesti, a skoro sam i čitao ispovijest udove Vuka Bećkovića Zorke, i majke Matijine. Sve pohvale za izdavača koji je našao poseban i originalan ugao.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne i Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
