Piše: Vladimir Vuletić
Zamišljam dan u kojem se duž sadašnje Ulice kralja Milana menjaju ulične table na kojima će pisati Ulica rektora Đokića. Tog istog dana umesto Njegoša na platou ispred Filozofskog fakulteta osvanuće spomenik još živom i živahnom Danielu Sinaniju. On na čoperu s uzdignuta tri prsta. Trg Nikole Pašića biće preimenovan u Trg proširenog rektorskog kolegijuma, a na centralnom gradskom trgu, umesto Kneza Mihaila i pripadajućeg mu konja, uzdizaće se statua neznanog plenumaša koji jaše znanog Vučićevića. Na platou ispred nekadašnje železničke stanice ne bi više bilo spomenika Stefanu Nemanji. On će biti premešten u Marinkovu baru, a na njegovom mestu stajaće pumpa viša i monumentalnija od kule „Beograd”. Tako bi, poput značajnih svetskih metropola koje imaju Ajfelov toranj, Big Ben, Statuu slobode, Koloseum, i Beograd najzad dobio prepoznatljivo obeležje – pumpu.
Te kozmetičke promene pratiće i one koje će se uvesti radi predostrožnosti da se ne povampiri stari režim. Iz tog razloga demontiraće se sve nadstrešnice kako nekom ćaciju ne bi palo na pamet da ih uz pomoć osvojene sonične tehnologije sruši na glavu novom režimu. Auto-putevi će biti preorani kako bi se potisnulo svako sećanje na nepomenika. A na trasi železničkih pruga i stanica biće izgrađene biciklističke staze i odmorišta za bicikle i bicikliste.
Stari savski most biće vraćen na istorijski utemeljeno mesto, a njegove replike postavljaće se uzduž i popreko reka, već prema odluci plenuma.
Na iznenađenje i gnušanje krugodvojkaša, Beograd na vodi neće biti potopljen ni srušen bagerom. Umesto toga, proširiće se i na drugu obalu reke i postaće studentski grad. Kako bi se izašlo u susret sve većoj potrebi za studentskim domovima, izgradiće se i Novi Beograd na vodi na potezu od Luke Beograd do Ade Huje. Zapravo, tako će biti samo u prelaznom periodu. U perspektivi, ceo Beograd će postati jedan veliki univerzitetski centar i prvi pravi potpuno studentski grad. Fakulteti će nicati na sve strane, a oko njih mnogobrojni studentski domovi.
Razlog je jednostavan, svi će želeti da budu studenti. Položaji će se deliti u skladu s godinama studija. Što si duže student veće su šanse da ćeš postati ministar ili direktor javnog preduzeća. Studenti će držati nastavu na fakultetima jer će profesori želeti da uče od njih, a oni promoćurniji ponovo će upisati fakultete kako bi jednog dana, kad steknu zavidan studentski staž, mogli ponovo da predaju. Studije će se, naravno, odvijati na daljinu. Blokade fakulteta biće organizovane samo zvanično, i to jednom godišnje povodom sećanja na blokadersku revoluciju.
Kultura će biti najvažnija delatnost. Večiti studenti književnosti takmičiće se u pisanju oda plenumima na osnovu kojih će studenti muzičke akademije komponovati himne i marševe, dok će studenti likovne akademije sticati ugled u zavisnosti od realističnosti prikaza studentskih blokada i pohoda. Već zamišljam kako u izlozima svih knjižara stoje tomovi trilogije „Vreme plenuma”, i kako se u sinepleksima smenjuju filmovi „Studentski marš”, „Bitka za Ćacilend”, „Fakultet ne sme pasti”, „Rektor i ja”, „Ćaci trče počasni krug”, i tome slični.
Značajne promene zahvatiće i televiziju. Bujošević će upisati master studije, što će mu omogućiti i peti mandat na čelu javnog servisa, koji će na izričit zahtev REM-a danonoćno emitovati odluke plenuma, a Žeks će objaviti da su mu ostala još dva-tri ispita, pa će i on ostati na čelu svoje nove televizije Ružičasti Plenum dok ih nikada ne položi.
Privredne aktivnosti biće prepuštene migrantima i ćacima. Njima će biti zabranjen ulaz na fakultete, a za ove druge na mestu nacionalnih stadiona biće organizovani koncentracioni kampovi za odvikavanje od učenja. Ćaci će se tokom dana baviti fizičkim poslovima pogodnim za odvikavanje od učenja, a noću će biti zatvarani u pomenute kampove bez struje, sveća i mesečine kako nikome ne bi palo na pamet da tada uči.
Visokoumne delatnosti i cenjene profesije biće rezervisane za studente koji ne žele da uče jer su oni po prirodi pametni. Ali neće svaki pametan student moći da postane, na primer, sudija. Samo oni koji studiraju duže od dvadeset godina moći će da se kandiduju za tu funkciju. Za sudiju Ustavnog suda uz taj uslov biće potrebno još deset godina poslediplomskih studija. Lekari neće biti potrebni kao što je danas slučaj, jer je poznato da je studentska populacija u proseku znatno zdravija, a studenti koji žele da uče treba da nauče i kako sami da se leče.
Studenti koji ipak odluče da završe studije odmah po sticanju diplome odlaziće u penziju. Penzije će biti niže nego studentske stipendije, ali će ipak biti dovoljne za pristojan studentski život. Najviše će biti takozvane prvostudentske penzije, koje će zavisiti od godina studiranja, odnosno dana priključenja blokadi, a na njih će se zaslužnima uračunavati i plenumaški dodatak i blokadni bonus.
Visok standard života, na kojem bi pozavideli i građani Burundija, biće omogućen zahvaljujući mnogobrojnim donacijama, kako iz zemlje, tako i iz inostranstva. Za njihovo prikupljanje biće angažovani specijalni timovi edukovani na radionicama za prikupljanje dobrotvornih priloga razvijenih pri fakultetima tokom borbe za očuvanje blokada.
Kad umru, zaslužni studenti biće sahranjivani u Aleji plenumaša, a za one besmrtne biće postavljani spomenici po parkovima (osim u Pionirskom parku).
Vlast će biti organizovana po principu plenuma, a na vrhu piramide nalaziće se Vrhovni sovjet plenuma (VSP). Ustav i zakoni će postojati, ali će sve odluke donositi dekretima i direktivama VSP. Sastav VSP ostaće enigma poput one o svetom gralu, a takva će mu biti i moć. Ko vidi lice člana VSP i priča o tome umreće u najstrašnijim mukama. Političke stranke biće ukinute, a u njihovim prostorijama biće održavani permanentni zborovi građana koji će se međusobno nadmetati u broju donetih odluka. Prosečan zbor donosiće dvadeset odluka dnevno, a oni koji ne ispune zadatu kvotu biće ukinuti odlukom VSP.
Menjaće se i himna. Tekst i skladba nove himne biće povereni Severini i održavaće duh zastave na kojoj će na beloj pozadini dominirati krvava ruka. Granice države više neće biti važne jer će se, umesto nacionalne, afirmisati studentska solidarnost, kako bi se studenti svih zemalja već u drugoj petoletki ujedinili u ekumenski plenum. U tom cilju ukinuće se i postojeće religije i praktikovaće se samo kult plenuma i svetih dekana. Crkveni hramovi biće pretvoreni u plenumoslovske fakultete ili u pabove kako bi građani u njima mogli u opuštenoj atmosferi da smišljaju predloge odluka koje će usvajati na zborovima.
S nestrpljenjem čekam da svane taj dan jer više neće biti korupcije ni kriminala, pošto i neće biti ničega da se ukrade. Neće biti ni kršenja zakona jer će zakoni biti nebitni s obzirom na to da će se vladati dekretima i direktivama voljenih i nepogrešivih plenuma.
Zamišljam taj dan i ne mogu da se ne radujem jer, što reče pesnikinja, sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.
(Politika)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne i Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)

Rektor Đokić nigde potpis ostaviti neće, čak šta više pisaće se o njemu kao nekome ko je blokirao fakultet i nije dozvolio da se znanje širi.
Dokle ide besmisao kada se društvo prepusti destruktivnim i infantilnim porivima „revolucionara bez ideje“.
Zamišljena slika Beograda u kojoj Nemanju zamenjuje pumpa, Nјegoša skuterista sa tri prsta, a Trg postaje parodija akademske samovolje, upravo je ono što neki i pokušavaju da postignu: brisanje identiteta, prekrajanje istorije, ruganje vrednostima i zamena ozbiljnosti apsurdom.
Oni koji danas ruše spomenike u tuđim rečima, zamenjuju nazive ulica na društvenim mrežama i vode plenume po kafanama, zapravo ne nude nikakvu viziju, već samo negaciju svega što je izgrađeno mukom i znanjem.
Ova vrsta nihilizma ne vodi ni u demokratiju, ni u slobodu, već u haos.
Ako se ne odupremo tom talasu poricanja i banalizacije, možda će neko stvarno pokušati da pumpu postavi na mesto Stefana Nemanje.
Ako želimo bolje društvo, moraćemo prestati da sve relativizujemo – od imena ulica do istorije našeg naroda.
Pravo na kritiku ne sme se zloupotrebljavati za ismevanje svega što ne odgovara nečijim političkim stavovima.
Ovakva vrsta teksta ne doprinosi dijalogu u društvu, već samo produbljuje podele među građanima.
Ismevati istorijske ličnosti i institucije kroz sarkazam ne vodi konstruktivnoj kritici, već trivijalizaciji ozbiljnih tema.
Potreban nam je dijalog, ne ironična fikcija koja se podsmeva svemu što ima simboličku i istorijsku vrednost.
Satira je legitimna forma izraza, ali kada postane sredstvo za širenje cinizma, ona gubi svoj društveni smisao.
Ne možemo graditi ozbiljno društvo ako se sve svodi na podsmeh – pa čak i prema stvarima koje nas definišu kao narod.
Studentima mesto u ucionicama.
Omalovažavanje institucija poput rektorata, univerziteta i spomenika ne doprinosi ni slobodi, ni obrazovanju.
Beograd ne zaslužuje da se svodi na „pumpu“ kao jedini simbol, čak ni u šali – to govori više o autoru nego o gradu.
Učite, završite fakultet i doprinosite društvu, a ne da glumite revolucionare!
Blokiraju ulice, maltretiraju građane i zovu to borbom za pravdu?
Blokaderska sumanuta politka neće da prođe u Srbiji
Blokaderi neće nikada da Sruše vlast na ulici stop blokadama
Ovo nije bajka, već cirkus.
Blokaderi su se zaigrali ne znajući da većina naroda im ne daje podršku
Studentska bajka? Više liči na studentsku sramotu.
Vreme je da se blokaderi probude i da uvide kakve su probleme državi napravili
Istorija ih neće pamtiti po nečemu dobrom, to je sigurno!
Blokaderi treba da shvate da ih niko ne želi niti iko želi njihove sumanute ideje
Krajnje je vreme da se blokaderi probude iz sna i uvide posledice toga šta su uradili
Blokaderi ruše državu stop blokadama stop blokaderima
Horor, ne bajka.
Blokaderi ne okupljaju studente već ljude koji žele da ruše Srbiju
Bajke nisu realan život , a ovi što blokiraju Univerzitet će na kraju biti najveće žrtve nečijih nerealnih ambicija!
Blokadere studenti ne žele više je studenata koji žele da uče
Ipak je više studenata koji žele da fakulteti krenu sa radom nego ljudi koji sebe zovu blokaderi
Нормално!
Текст је врхунска сатирична теагикомедија! Професор је професорски обрадио тему. Хвала!