U posljednjim danima sve češće svjedočimo organizovanim napadima na bivše bezbjednosne funkcionere Milana Paunovića i Brajuška Brajuškovića. Ova dvojica, decenijama prisutni u strukturama bezbjednosnog sektora, sada se nalaze na meti istih onih koji su godinama unazad podržavali političke lidere koji su ih postavljali, hvalili i činili neizostavnim dijelom bezbjednosnog aparata bivšeg režima. Ova kontradikcija zahtijeva dublju analitičku obradu — ko zapravo i zašto pokušava da diskredituje ljude iznutra, i kakve su stvarne implikacije njihovih ispovijesti?
1. Dekonstrukcija “bezgrešnog” sistema
Milan Paunović, nekada visoki policijski funkcioner, i Brajuško Brajušković, dugogodišnji službenik u obavještajnim i kontraobavještajnim strukturama, donedavno su bili dio takozvanog “unutrašnjeg kruga” sistema. Oni su, prema mnogima, bili perjanice bezbjednosne stabilnosti koju je tadašnji režim koristio kao ključni argument svoje vladavine. Međutim, kako se političke ploče mijenjaju, njihovo razotkrivanje mehanizama represije iz devedesetih, batinaške politike i kontrole narativa više ne odgovara onima koji bi da istoriju napišu po novom obrascu.
Kada su počeli da govore — ne kao osvetnici, već kao svjedoci jedne mračne ere — naišli su na organizovan medijski linč. Oni koji su ih nekad hvalili, sada ih nazivaju izdajnicima. Retorika je jasna: ako svjedočiš protiv sistema, moraš biti uništen. No, ova retorika nije nova — ona je školski primjer autoritarnih mehanizama kontrole preko diskreditacije.
2. Ko stoji iza napada?
U analizi izvora i narativa, jasno se prepoznaje trag botovske mreže povezane sa strukturama koje su bile stub režima Demokratske partije socijalista. Iako više formalno nisu na vlasti, DPS i dalje kontroliše značajne resurse, kako u medijima, tako i u parapolitičkim centrima moći. Napad na Paunovića i Brajuškovića dolazi u trenutku kada njihova svjedočenja mogu imati direktne posljedice na reviziju dešavanja iz devedesetih, posebno u oblastima koje se tiču političkih ubistava, progona, i naručene torture nad neistomišljenicima.
Oni su, naime, svjedoci iz sistema — i kao takvi, imaju legimitet koji opozicioni politički narativ nikada ne može proizvesti. Njihove riječi potkopavaju temelje mitologije DPS-ove vladavine. Zbog toga se aktivira cijela paleta sredstava za diskreditaciju: od spinovanih medijskih tekstova, preko anonimnih “curenja informacija”, do javnih linčeva na društvenim mrežama.
3. Lažna opozicija i politički amnezicizam
Posebno je indikativno što pojedinci iz današnje vlasti pokušavaju relativizovati ulogu Paunovića i Brajuškovića, zaboravljajući da su upravo njihovi politički protivnici — tadašnja opozicija — godinama upozoravali na zloupotrebe unutar bezbjednosnog sektora. Međutim, ti isti ljudi danas prozivaju upravo one koji su odlučili da progovore. Ova politička amnezija pokazuje dublji problem crnogorske političke scene: nedostatak principijelnosti.
Sada se pokušava iskriviti istorija tako da izgleda kao da su ljudi poput Paunovića i Brajuškovića “podmetnuti elementi”, a ne proizvod jednog sistema u kojem je DPS imao apsolutnu kontrolu. To je zamjena teza kojom se želi prikriti suština — da je bezbjednosni sektor godinama bio pod direktnom političkom kontrolom i da oni koji sada progovaraju to čine iz osjećaja odgovornosti, a ne iz političkog profiterstva.
4. Značaj istine u vremenu zaborava
Ispovijesti Paunovića i Brajuškovića predstavljaju rijetku priliku da Crna Gora raskrinka vlastiti represivni aparat iznutra. Umjesto da se društvo suoči sa tim istinama i izgradi temelje pravde, pojedini centri moći odlučuju se za strategiju zaborava i poniženja.
Ako želimo da Crna Gora postane istinski demokratska država, svjedoci moraju biti zaštićeni, a ne razapeti. Njihovo svjedočenje nije prijetnja društvu, već prijetnja onima koji bi da se prošlost nikada ne otvori.
Slučaj Milana Paunovića i Brajuška Brajuškovića nije samo politički obračun — to je ogledalo crnogorskog odnosa prema istini, prošlosti i pravdi. Njihova borba da progovore o zlu devedesetih nije borba protiv države, već za državu. Diskreditacija svjedoka samo je dokaz da sistem još nije spreman da se suoči sa sobom.
Zato, dok se organizovani botovi trude da ih sruše na društvenim mrežama, građani Crne Gore treba da se zapitaju: hoćemo li istinu graditi ili zatvarati vrata svakom ko pokušava da je kaže
