piše: Aleksandar Novović
Ekonomija u najširem smislu, kao nauka i skup teorija i praksi o raspodjeli resursa i ,,vođenja domaćinstva“, nudi veliki broj modela i načina kako da se poboljša i održava krvna slika društva, odnosno kako da se ide ka višem standardu i ekonomskom blagostanju. U zavisnosti od ideoloških uvjerenja ili analitičkog pristupa, pojedinci i institucije biraju različite puteve za ostvarenje ekonomskog i socijalnog razvoja. Neko će posegnuti jednoj teoriji/ideologiji, drugi će biti pristalice neke druge itd. Tako je i premijer Spajić uzeo onaj model koji je u skladu sa njegovim svjetonazorom, školom i iskustvom.
Nekome to izgleda rizičan način, neodriživ i kako god. Možda jeste, možda nije. Ono što znamo sigurno je da oni koji sada nisu na vlasti, a pljačkali su Crnu Goru trideset godina, sigurno nisu posezali ni za jednim modelom ekonomskog prosperiteta, osim svog ličnog. Pritom ilegalnog, koruptivnog, a maskirali ga identitetskim i fatalističkim temamam kojima su polarizovali društvo. Komično, pa danas baš oni izražavaju brigu da ćemo bankrotirati ili da, dugoročno, ekonomska strategija nije održiva.
Nego, da se osvrnemo na jednu činjenicu – i to ponavljam, činjenicu: životni standard u Crnoj Gori nikada nije bio bolji. Pa da pokušamo odgovoriti na pitanje – zašto se ta realnost ne prihvata zdravorazumski, logično i onakva kakva jeste (uz sav potreban kritički minimum), već se tumači selektivno, afektivno i ignorantski – naročito od strane političkih oponenata.
Ne računajući političke oponente koji po inerciji negiraju svaki uspjeh, vrijedi se zapitati – zašto je ekonomski rast posljednje tri godine mnogima ostao nevidljiv?
Programima Evropa Sad 1 i 2 se prije svega uložilo i investiralo u slabije stojeće ekonomske slojeve društva – stvar koja je nasušno morala da se uradi – one koji su godinama preživljavali s minimalcem od 250 eura. U zemlji od 600 hiljada stanovnika, u kojoj se od 2006. do 2021. niko ozbiljno nije bavio smanjenjem siromaštva, to je bio prvi ozbiljan pokušaj da se stvari pomjere s mrtve tačke. U ekonomskom smislu, to je osnovna higijena – kao prati zube ili čistiti cipele. Neophodno, elementarno.
Da je takav pristup bio preko potreban, govori i podatak Eurostata iz 2020: najbogatijih 20% građana Crne Gore zarađivalo je sedam i po puta više od najsiromašnijih 20%. U EU je taj odnos pet prema jedan. Taj ogromni jaz nije pao s neba – to je rezultat decenijskog nečinjenja, korupcije i sistemskog zapostavljanja većine građana.
Dakle u ovom trogodišnjem periodu, Evropa sad’ je najviše pomogla onima koji su najmanje imali, dajući im prvi put šansu da dostignu prag dostojanstvenog života. No, u političkom smislu, problem za PES je što pomenuti sloj nije toliko aktivan i snažan društveni faktor da može da utiče na javno mnjenje i pošalje slikovitu poruku šta je uradio ES 1 i 2. Ali svakako, ko želi, može da vidi da su mnogi zamijenili svoje stare automobile, možda po prvi put uradili fasade na kućama, zamijenili bravariju, ali boga mi i otišli na neko dalje putovanje itd.
S druge strane, oni koji su i ranije imali iznadprosječna primanja – ljudi iz viših slojeva, povezani s medijima, politikom, biznisom i civilnim sektorom – promjenu su osjetili slabije. Među njima su i mnogi poslodavci koji su morali da se dovedu u red, što je genrisalo dodatno nezadovoljstvo u ovom ,,višem ešalonu“. A upravo ta grupa oblikuje većinu javnog narativa. Otuda i dominira poruka: „ništa se nije promijenilo“. Oni PES vide kao faktor koji im mrsi račune i konsenzus na koji su navikli do 2020. godine: bogati će čuvati svoj džep i državnu kasu od građana, a sve pod parolom održivosti i ekonomskog mirnog mora.
Ovome u prilog treba podsjetiti na fenomen nesolidarnosti koji se najviše ispoljio kroz oštre reakcije ,,višeg staleža“ na rezultate ES 1 i ES 2 upravo zato što se smanjila razlika između bogatih i siromašnih.
Kada se razlika između bogatih i siromašnih počne smanjivati, oni koji su navikli na privilegiju to često doživljavaju kao prijetnju. Jedan od najupečatljivijih primjera bile su reakcije na povećanje minimalne penzije – umjesto da bude dočekano kao korak ka pravednijem društvu, izazvalo je talas zlobe i zavisti. Mnogi su ga kritikovali kao da im neko direktno uzima iz džepa. Posebno su se javili bivši uhljebi, komforno zbrinuti u sistemu, sa pedantno zavedenim radnim stažom, koji su bez trunke solidarnosti prozivali one s manje godina radnog staža da su neradnici, pogotovo dio onih generacija čije su firme samo prestale da postoje u procesu crnogorske ,,tranzicije“.
U svakom slučaju, poruka za političke oponente-tezgaroše i sve one koji su do 2020. bili daleko iznad minimuma – mali podsjetnik na sve što se desilo u posljednje tri godine, a što oni, naravno, ’’nisu vidjeli’’:
📈 Rast minimalnih plata: Sa 250 € na 600 € u tri godine.
📈 Rast prosječnih plata: Sa ~686 € na ~1 012 € u tri godine.
📈 Rast minimalnih penzija: Sa 147 € na 450 € u tri godine.
➡️ Ukupna prosječna inflacija u razdoblju 2021–2024 iznosi oko 6,84 % godišnje (aritmetička sredina svih vrijednosti po godinama).
Okretali glavu ili ne, može se jasno reći da je životni standard stvarno skočio, jer realne plate značajno rastu brže od inflacije. Da, kako reče Spajić, nije se bolje živjelo u Crnoj gori.
