Usvajanjem Rezolucije 1244 u Savjetu bezbjednosti UN, na današnji dan, 10. juna 1999, zaustavljena je otvorena agresija NATO na tadašnju SRJ.
Rat je, međutim, nastavljen drugim sredstvima sve do danas, 26 godina kasnije. To pokazuju i aktuelni progoni, maltretiranje i šikaniranje Srba na Kosovu i Metohiji i ponovni pokušaji Evrope da „pregovara o statusu“ juga centralne Srbije.
Da je Zapad 10. juna te 1999. bio jednako „iskren kao i danas“, pokazuju uputstva tadašnje administracije SAD generalu Vesliju Klarku, koji je komandovao Alijansinim trupama u besomučnoj agresiji na našu zemlju, da nastavi napade sve dok se ne donese rezolucija u Savjetu bezbjednosti, iako je potpisivanjem Vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu dan ranije trebalo da budu okončana neprijateljstva.
Tek poslije usvajanja Rezolucije 1244, zapisaće kasnije Klark u memoarima, počelo je „zaustavljanje bombardovanja“ najtežim bombarderima koje je potrajalo cio dan. Beograd je i poslije potpisivanja Vojno-tehničkog sporazuma, kao i docnije, držao riječ, uzaludno i naivno se nadajući da će to učiniti i druga strana.
U Vojno-tehničkom sporazumu, koji je u stvari isti dokument koji je SB UN usvojio pod imenom Rezolucija 1244, podlo je izbjegnuta obaveza NATO da odmah uđe na teritorije sa kojih se VJ povlači, navodi Klark u knjizi „Moderno ratovanje“. Tako je smišljeno ostavljen vakuum u kome su albanski teroristi počeli sa napadima na srpske civile i vojne jedinice u povlačenju. Iako je nedvosmisleno bila riječ o zločinima, ni za njih, kao ni za prethodne, a ni one docnije, nije bilo kazne.
Jer, da se sudilo sitnim zločincima, stiglo bi se i do njihovih naredbodavaca u Klintonovoj administraciji, komandi NATO i Evropskoj uniji, koji su osmislili i naredili agresiju na suverenu državu koja je počinila „nedjelo“ braneći svoju teritorijalnu cjelovitost i ustavni poredak.
SAD, tada apsolutni svjetski hegemon, umjesto pravnih normi uvele su u međunarodne odnose pravo sile, u kome najjači pravdu kroji po mjeri svojih interesa. Strateški interes atlantističkog Zapada bio je proširenje i učvršćivanje Južnog krila NATO, kome je SR Jugoslavija bila na putu. Prema Klarkovom svjedočenju, prije agresije je uspostavljena veza sa Milom Đukanovićem, koji je, kako je zapisao, „bio kooperativan, tako da Crna Gora nije napadana izuzev nekoliko vojnih ciljeva na njenoj teritoriji“. Srbija je pak proglašena za arhineprijatelja, a svaka osoba i objekat u njoj za legitiman cilj.
General Spasoje Smiljanić, ratni komandant RV i PVO tadašnje Vojske SRJ, u knjizi „Agresija NATO – Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine“, daje statistiku: tokom 78 dana bombardovanja, avijacija Alijanse je izvršila 26.095 borbenih naleta, sa prosječno 334 leta dnevno. Procjenjuje se da je NATO lansirao 415.000 projektila različitih tipova na teritoriju Jugoslavije, uključujući 350.000 kasetnih bombi i između 30.000 i 50.000 metaka municije sa osiromašenim uranijumom.
U javnosti se operiše sa procjenama neposrednih žrtava u širokim granicama – od 1.200 do 4.000 civilnih žrtava, a najčešće se navodi broj od 2.500 stradalih i oko 6.000 ranjenih. Savezno ministarstvo inostranih poslova SRJ je u julu 1999. objavilo višetomnu „Belu knjigu“ pod zvaničnim imenom „NATO zločini u Jugoslaviji – dokumenta i dokazi“, sa zapisnicima istražnih sudija sa lica mjesta praćenim mnoštvom potresnih fotografija sa uviđaja. Taj dragocjeni dokument je neobjašnjivo nestao iz javnosti.
– Ta knjiga je nastajala od početka agresije i najprecizniji je i neoboriv dokument o zločinima i žrtvama NATO. Štampana je na više svjetskih jezika, slali smo je svim našim ambasadama, a nju poseduje i arhiv Haškog tribunala i Kongresna biblioteka u Vašingtonu. Međutim, pošto je njen sadržaj neoboriv dokaz o zločinima koje je počinio NATO, ona je poslije prevrata 2000. sklonjena iz javnosti – kaže Živorad Jovanović, nekadašnji ministar inostranih poslova SRJ.
Prije 26 godina usvojena je Rezolucija 1244, koja je predviđala potpunu demilitarizaciju tzv. OVK i postizanje standarda ljudskih prava na KiM prije bilo kakve rasprave o statusu pokrajine. U praksi se dešavalo sve suprotno, baš kako su planeri agresije i namjeravali.
– U timu im je obavezno bio potreban Rus, pošto bi preko njega razgovori sa Miloševićem mogli da budu efikasniji. Ali ne bilo kakav Rus, već onaj koji će da povlađuje kolegama i bude čvrst sa Srbima. Izbor je pao na Viktora Černomirdina, koji je postao lični predstavnik predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina – napisala je Guskova u autorskom tekstu.
Ona navodi da su Černomirdina procjenjivali stručnjaci Instituta za psihoanalizu i mentalna istraživanja SAD i došli do zaključka da je dobar kandidat za ruskog pregovarača u interesu Amerike, jer je natprosječno inteligentan, vlastoljubiv, može biti strpljiv pregovarač i diplomata, poštuje naredbe i po potrebi umije da bude grub.
– Kako su pokazali kasniji događaji, psiholozi nisu pogriješili: Černomirdin je bio potpuno solidaran sa stavom Bele kuće, prema kome će se Milošević odazvati samo ako se sa njim govori jezikom sile… Milošević je nekoliko puta pitao šta će biti ako Jugoslavija odbije da potpiše kapitulantski sporazum. Tražio je savjet kako da postupi u takvom slučaju. Černomirdin ga je samo plašio: vas će dokrajčiti, bombardovati, zauvijek ćete izgubiti Kosovo i neće biti nikakve cjelovitosti. Srpska vojska je pitala Ruse: da li ćete nam pomoći ako ne potpišemo ultimatum i počnemo da ratujemo sa NATO? Naši generali su spuštali glave i ćuteći odmahivali glavama: „Ne!“ – kaže Guskova.
Ona navodi da je Milošević 3. juna 1999. godine saopštio da se konsultovao sa svim političkim strankama i objavio da su, pošto su Srbi ostali sami, bez podrške, donijeli odluku da prihvate dokument: „Prihvatamo predlog kao ponudu za mir. Mi ne smijemo da odbacimo mirovni predlog iza kojeg stoji predsjednik Rusije“. On nije znao da se Černomirdin oglušio o Jeljcinov nalog.
– Narodna skupština Republike Srbije 3. juna je odobrila dokument za postizanje mira, koji između ostalog niko nije vidio. NATO je proslavljao pobjedu i nastavljao da bombarduje Jugoslaviju. Černomirdin nije mogao da postigne glavni uslov koji je odredio predsjednik Rusije: prekidanje bombardovanja kao uslov za početak pregovora. Evropa se opraštala od sistema međunarodnog prava – zaključuje Guskova.
Šta je Černomirdin obećao Amerikancima
Prihvatanjem Vojno-tehničkog sporazuma, koji je Savjet bezbjednosti UN usvojio pod imenom Rezolucija 1244, pod pritiskom Viktora Černomirdina SR Jugoslavija je proglašena krivom za krizu na Kosovu, a NATO i njegova politika su ojačali pozicije, dokazavši efikasnost ultimatuma i kazni, smatra akademik Jelena Guskova:
– U Moskvi Černomirdina nije očekivao topao prijem. Da li je imao sastanak sa predsjednikom u Kremlju, ne zna se, jer Jeljcin nije bio zadovoljan radom Černomirdina i sastanke sa svojim sad već bivšim specijalnim predstavnikom je izbjegavao. A Al Gor (tadašnji potpredsjednik) je zvao da zahvali Černomirdinu za sve što je uradio. Černomirdin mu je obećao da posao neće propasti.
