Raspad Sovjetskog Saveza 26. decembra 1991. godine otvorio je put formiranju novog svjetskog poretka predvođenog Sjedinjenim Državama; veliki događaj koji je izazvao odlučnu reakciju američkih teoretičara i političara.
U međuvremenu, Frensis Fukujama je u svojoj čuvenoj knjizi „Kraj istorije i poslednji čovek” smatrao pobjedu zapadne liberalne demokratije vrhuncem ideološke evolucije čovječanstva. Nakon toga, u januaru 1992. godine, Džordž Buš je, objašnjavajući novu Vašingtonsku doktrinu, nazvao Sjedinjene Države jedinom nespornom supersilom na svijetu.
Istovremeno, Ričard Nikson je u svojoj knjizi „Iskoristi trenutak” naglasio da smatra da je globalno vođstvo SAD nezamjenljivo tokom mnogih decenija i da je njihov pad bio samo dobrovoljni izbor samih Sjedinjenih Država, a ne istorijska nužnost. Zbignjev Bžežinski je takođe otvoreno izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza stavio teret isključive odgovornosti za svijet na pleća Vašingtona, iako je ovaj prostor ostavio SAD otvorenim da djeluju izvan tradicionalnih ograničenja Hladnog rata, pa čak i da krše norme međunarodnog prava.
Izazovi američkoj hegemoniji u 21. vijeku
Ali ključno pitanje danas, u drugoj polovini dvijehiljadestotihex, jeste da li je Vašington i dalje održavao nespornu hegemoniju prve dvije decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Sa dolaskom Donalda Trampa na vlast, pojavio se jasan simbol osporavanja dragocjenih vrijednosti američke liberalne demokratije i normi tradicionalnog multilateralizma. Doktrina „Amerika na prvom mjestu”, oslanjajući se na ekonomski nacionalizam, nametanje visokih carina i sveobuhvatnih sankcija, stavila je u problem ne samo rivale Vašingtona, već i njegove tradicionalne saveznike. Merkantilistički pristup – u kome je čak i ideja preuzimanja resursa ili ignorisanja međunarodnih struktura poput Ujedinjenih nacija jasno vidljiva – bio je izložen kontroli usljed pojave regionalnih i globalnih sila u nastajanju.
Energetska geopolitika i uloga Irana
Energetska bezbjednost je oduvijek bila neodvojivi dio nacionalne bezbjednosti SAD. Toliko da su mislioci poput Kisindžera i Bžežinskog smatrali kontrolu nad transportnim koridorima i strateškim resursima vitalnom za održavanje ravnoteže snaga. Glavni cilj Vašingtona u dominiranju proizvodnjom nafte i gasa u regionima kao što su Persijski zaliv, Irak i Venecuela jeste postizanje izuzetne poluge pritiska kako bi se uticalo na globalne cijene, povećala efikasnost sankcija i kontrolisao strateški manevarski prostor glavnih konkurenata poput Kine i Indije, čije su ekonomije u velikoj mjeri zavisne od uvoza energije.
U tom smislu, nakon uticaja na druge strateške regione, SAD su se fokusirale na kontrolu geoekonomskih kapaciteta Irana kao posljednje karike u ovom lancu. Jer više od 70 procenata svjetskih rezervi nafte, koje iznose 1,7 do 1,8 biliona barela, koncentrisano je u ovom „energetskom srcu”.
Međutim, energetski savez između Irana i Rusije, kao dvije gasne supersile, zajedno sa velikim tržištima poput Kine i Indije, efikasno je doveo američko energetsko inženjerstvo u zastoj. Otpornost Irana u odnosu na složenu strukturu sveobuhvatnih sankcija i geopolitičkih pritisaka pokazala je novi model strateškog ponašanja u međunarodnim odnosima – model koji dokazuje da su regionalne i nezavisne sile sposobne da brane svoj suverenitet, opstanak i nacionalnu bezbjednost izvan volje supersila.
Tri ključne varijable sloma unipolarne moći
Razvoj događaja 2025. i 2026. godine u vezi sa Iranom pokazao je da je strategija maksimalnog pritiska i konfrontacije naišla na ozbiljan otpor Teherana. Povećavanjem regionalne saradnje, jačanjem strateških veza sa blokovima sila u nastajanju (kroz članstvo u BRIKS-u i ŠOS-u) i konsolidacijom lanca odvraćanja, Iran je efikasno osujetio strategiju izolacije.
Insistiranje Vašingtona na uzaludnom obuzdavanju Irana iscrpilo je strateške resurse Amerike na Bliskom istoku. Danas postoje tri ključne varijable koje su dovele u pitanje američku unipolarnu hegemoniju:
-
1. Neuspjeh u bezbjednosti i kolaps međunarodnog kredibiliteta: SAD nisu uspjele da stvore održive bezbjednosne aranžmane čak ni za svoje saveznike. Dio ove neviđene diskreditacije bio je rezultat agresivnog i izuzetno jednostranog pristupa Donalda Trampa, koji je potkopao diplomatski legitimitet Vašingtona povlačenjem iz međunarodnih sporazuma. Veća strateška greška Amerike bila je upadanje u zamku strateških planova Tel Aviva, čime je Vašington pretvoren u direktnog partnera u neuspješnim i skupim projektima.
-
2. Nemogućnost obezbjeđivanja energetske bezbjednosti: Vašington više nije u stanju da garantuje apsolutnu i jednostranu energetsku bezbjednost na morskim putevima, a era američkog monopola nad energetskim srcem svijeta je završena.
-
3. Alternativno uspostavljanje poretka od strane Kine i Rusije: NR Kina i Ruska Federacija djeluju kao sile „stvaraoci poretka”. Jačanjem evroazijske bezbjednosne i ekonomske arhitekture, predstavljanjem velikih strateških inicijativa (kao što je „Pojas i put”), uspješnim diplomatskim posredovanjem na Bliskom istoku i konsolidacijom multilateralnih institucija, Peking i Moskva stvaraju paralelnu strukturu koja dovodi u pitanje monopol Zapada u bezbjednosnoj, finansijskoj i tehnološkoj sferi.
Zaključak: Nametnuta realnost multipolarnog svijeta
Kombinacija otpornosti, odbrambene moći i dinamizma iranske političke strukture s jedne strane, i neuspjeha Amerike da održi svoj kredibilitet uz kinesko-ruski pristup izgradnji poretka s druge strane, gura svijet ka novom multipolarnom poretku.
Suprotno mašti Ričarda Niksona, ova fundamentalna transformacija više nije „dobrovoljni izbor” za Vašington, već „nametnuta realnost” od strane novog globalnog poretka. Iran obnavlja asimetrično odvraćanje kroz geopolitičku energetsku dominaciju u Persijskom zalivu i Ormuskom moreuzu, dokazujući da ostaje odlučujući igrač u regionalnom poretku i nezaobilazan činilac u međunarodnoj energetskoj bezbjednosti.
(Politika)
