Prošla su skoro tri mjeseca od onog čuvenog 15. marta. Dan kad su opozicioni protesti, uz sve bubnjeve, transparente i parole, najavljivani kao “istorijski trenutak”. Dan kad je, navodno, vlast potegla za “zvučnim topom” – mitskim oružjem kojim je, kako su tvrdili predvodnici blokada, režim pokušao ućutkati narod.

Ali šta je ostalo od te priče?

Ništa. Samo eho. Eho panike, improvizacije i političke praznine.

Jer, hajde da budemo iskreni – taj “zvučni top” nije bio ni oružje, ni prijetnja. Bio je dimna bomba kojom su opozicioni lideri pokušali skrenuti pažnju sa ključne istine: da su izgubili kompas. Da su ljude izveli na ulicu bez plana, bez cilja, i što je najgore – bez odgovornosti.

Kad su shvatili da 15. mart nije početak promjene, nego njen kraj, morali su nešto izmisliti. Nešto dramatično. Nešto što može privući pažnju, izazvati strah i sažaljenje. I tako su se uhvatili za “zvučni top”. Kao da su vodili revoluciju u nekoj južnoameričkoj diktaturi, a ne proteste u državi u kojoj se još uvijek slobodno viče, tvituje i paradira.

Naravno, narod nije glup. Kad su vidjeli da poslije 15. marta nema ni jedne nove ideje, ni jedne konkretne inicijative, ni jedne ozbiljne akcije – počeli su se okretati. Povlačiti. I zaboravljati. Zato se danas više niko ni ne sjeća te bajke o “zvučnom topu”. Jer je bila upravo to – bajka. Alibi. Izlaz iz ćorsokaka u koji su sami sebe uvalili.

Revolucija jede svoju djecu, kaže stara izreka. U ovom slučaju, pojela je i vođe, i njihove mitove, i njihove propagandne trikove. A ono što je ostalo nije nikakav sistemski potres – već gomila obeshrabrenih ljudi, izigranih nada i prevarenih simpatizera.

A vlast? Ona i dalje stoji. I smije se. Ne zato što je nepobjediva, već zato što joj opozicija ne daje ozbiljan izazov. Jer kad ti je glavna municija “zvučni top”, a strategija bazirana na teorijama zavjere i viralnim klipovima – poraz ti nije neprijatelj, već saputnik.

I zato danas nema zvuka. Nema buke. Samo tišina. I poraz.

Tagovi