Piše: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Kada je Ustavni sud Rumunije potvrdio rezultate prvog kruga (ponovljenih) predsjedničkih izbora održanih 4. maja i vođstvo Đorđa Simiona koji je osvojio 40,96 procenata glasova, u Briselu su se upalila „crvena svjetla“ kao znak upozorenja da bi trijumf kandidata koji se otvoreno protivi ratu u Ukrajini mogao ozbiljno da ugrozi dosadašnju strategiju Evropske unije i njenu otvoreno antirusku politiku, tim prije što je gradonačelnik Bukurešta Nikušor Dan ubjedljivo zaostajao za Simionom, osvojivši tek 20,99 procenata glasova. Uz sve to, izborne ankete uoči drugog kruga izbora ukazivale su na sasvim izvjesnu pobjedu kandidata koji je u ljevoliberalnim medijima opisivan kao nepodnošljivi „desničar i evroskeptik“, maltene proruski kandidat, odnosno „alter ego Kalina Đorđeskua“ koji je prethodno brutalno spriječen da preuzme predsjedničku dužnost. Istina, Simion je odmah nakon objave suda potvrdio da će, ukoliko pobijedi na izborima, ispuniti obećanje dato rumunskom narodu i imenovati Đorđeskua za premijera, što je, izgleda, bila kap koja je prelila čašu.
Šta se dogodilo između dva izborna kruga rumunskih predsjedničkih izbora možemo samo da pretpostavimo. Nema sumnje da je pokrenut prepoznatljiv mehanizam otvorenog miješanja Brisela u rumunske izbore, koji podrazumijeva upotrebu različitih mehanizama „političkog inženjeringa“ u širokom spektru: od medijske satanizacije i odgovarajućih uslovljavanja birača, do širenja straha i panike među privilegovanim društvenim slojevima koje odgovarajuća sociološka literatura označava kao „pobjednike rumunske tranzicije“.
Tako profesor Serđu Miškoju iz Kluža, grada koji je svojedobno bio simbol otpora vladavini Nikolajea Čaušeskua, ukazuje na to da su u proteklih nekoliko decenija nastale „dvije Rumunije“ koje su međusobno duboko podijeljene. Jedna Rumunija živi u velikim gradovima i ona je u dobroj mjeri integrisana u novo postkomunističko doba, dok je ona druga ostala da tavori u nepodnošljivom siromaštvu, bez ikakve realne društvene perspektive. Riječ je o gotovo 40 procenata stanovništva ove zemlje koji žive u selima. Podaci o bruto društvenom proizvodu koji je veći od Srbije i prosječnoj neto zaradi od 1115 eura teško da mogu prikriti tamnu stranu rumunske društvene slagalice.
Profesor Miškoju ističe i činjenicu da je Rumunija, iako članica EU od 2007. godine, i dalje suštinski izvan zone punih evrointegracija. Postoje ozbiljne teškoće u pristupanju Šengenu, kao i još uvijek važeći vizni režim u odnosu na SAD čije je ukidanje odloženo na neodređeno vrijeme. Da ne govorimo o velikim razlikama unutar same Evropske unije, u okviru koje Rumunija ima status drugorazredne članice. Konačno, društvene frustracije podstiče i duhovna kriza, kao i osjećaj da su pod uticajem agresivne „vouk ideologije“ sve tradicionalne vrijednosti, poput porodice, nacije ili crkve, dovedene u pitanje. Izgleda da je rat u Ukrajini i strah od njegovih posljedica bio završni okidač za ispoljavanje antibriselskog raspoloženja i jačanje suverenističkih stranaka.
Posljednji događaji u Rumuniji, ali i drugim državama nekadašnje komunističke srednje i istočne Evrope (Češka, Slovačka, Mađarska, Gruzija), podstiču na jednu vrstu reinterpretacije istorije komunističkog nasljeđa u tim državama, koje nije lako i jednostavno za razumijevanje. Vrijedi podsjetiti da je Rumunija, čak i u vrijeme Čaušeskua, vodila koliko-toliko suverenu politiku i, primjera radi, bila jedina zemlja Istočnog bloka koja nije bojkotovala Olimpijadu u SAD 1984. godine. Otuda nije bez osnova tvrdnja da su narodi istočne Evrope pod izgovorom komunizma živjeli u jednoj vrsti osobenog tradicionalizma, odnosno da su sve te zemlje u osnovi bile nacionalističke, što je tadašnja zvanična Moskva u dobroj mjeri tolerisala.
Iako je komunizam odavno nestao sa istorijske pozornice, impulsi tradicionalističkog društva i poimanja politike i dalje opstaju. Dosadašnje iskustvo rata u Ukrajini ovu činjenicu nedvosmisleno potvrđuje. Zbog svega toga, pobjeda Simiona na ovim izborima bila bi težak udarac za briselsku birokratiju i ratnohuškački lobi koji očigledno postoji u Evropi. Ne više u SAD, već u Evropi koja po svaku cijenu nastoji da narode istočne Evrope koristi kao topovsko meso u „novom krstaškom pohodu“ protiv Rusije.
Sada kada je u ličnosti Nikušora Dana izabran predsjednik Rumunije po želji Brisela, vrijedi izvući odgovarajuće pouke. Nema sumnje da je prividno jedinstvo NATO-a na njegovom istočnom krilu očuvano na silu, ali su mnoge neizvjesnosti u pogledu daljeg razvoja događaja u Evropi opstale. Naime, na simboličkom planu, predsjednički izbori u Rumuniji dio su nezaustavljivog procesa jačanja suverenističkih pokreta na Starom kontinentu. Rumunija je prethodnih mjeseci bila simbol jednog novog političkog talasa koji se manifestuje i u Francuskoj, Njemačkoj, Češkoj, pa čak i Velikoj Britaniji. Zapravo, „bauk trampizma“ kruži Evropom. Otuda će briselskoj birokratiji biti vrlo teško da na ovakav način širom Evrope gasi buduće slične političke požare.
(KCNS)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
