Pisma sa sela kojeg više nema: GAVRANOVO KRILO NAD VREMENOM

Piše Emilo Labudović

Opet pljusnu kiša. Plaha, tiha, proljećna…. Oblak koji je, dok je nailazio od Lijepog Dola, izgledao bezazleno, iznenadi, iznjedri je i prosu po dolini, jedva alat prikupismo. Odloži motike, istjera nas iz njive i, već drugi put od jutros, prekide sjetvu. Ali, neka je, još nije prevaktilo za sijanje, a majska kiša valja „tri careva grada“ rekla bi moja pokojna baba. A i odmor od kopanja uvijek dobro dođe, jer leđa odavno više nijesu što su bila, a na omekšalim rukama i istanjenoj koži žuljevi počnu da niču kao pečurke čim se prihvatim neke alatke. Sve se stišalo, skrilo i uvuklo u sebe, samo se visoko gore nad Baricama crni gavranovo krilo i čuje njegov zlosutni gak.

I dok slušam kako dobuje po krovu, a njen šum pokriva sve druge zvuke i zavjesom neviđelicom skraćuje pogled već odmah tu do Broda, „prelistavam“ stranice sajtova u potrazi za nečim novim. Sa željom da ću naći nešto što će obradovati i ohrabriti, i strahom da je sve isto, ako ne i gore. Prokleta navika zombiranog čovjeka ovoga doba koji se, kao narkoman, uzalud trudi da se „skine“, a istovremeno povlači sve novu i novu „crtu“.

I vidim da je onaj što nas, sve skupa, zastupa u svijetu opet prevjerio i stao na stranu onih koje svojata više od nas, iako je krv naše krvi i meso našeg mesa. Čak i kad su oni koji su otvorili živu kosovsku ranu ostali uzdržani, on se, bez uzdržavanja i bez svijesti o tome da tamo ne predstavlja samo „svoje“, izjasnio da je kvazidržavnoj kosovskoj tvorevini mjesto u Savjetu Evrope. Rame uz rame sa Srbijom koja je jedna od zemalja – utemeljivača Savjeta. Ibrahim – aga u Strazbur, Ibrahim – aga iz Strazbura, reklo bi se!

I vidim, ovi „naši“ su, opet i uzalud, digli glas protesta. Kao da nijesu znali da će, ne samo Ibrahim – aga već i mnoge crnogorske „age“ koje su časnu „crnogorku“ odavno zamijenili za raznorazne i raznobojne evrpske „fesove“ (uključujući i onu duginih boja) prevjeriti kad god im se ukaže prilika da se pred novim gazdama prikažu kalifom boljim od kalifa. Uostalom, znaš i sam da nam je država odavno strano „vlasništvo“ jer smo, kao pijane avetinje, raskrčmili i urnisali očevinu.

Neću te, po ko zna koji put, podsjećati na onu Matijinu da su iznenađeni blagosloveni jer više takvih nema. Ima samo nas koji još trpimo, ćutimo i stenjemo, dok oni drugi orgijaju i, pijani od samodovoljnosti, lome srču po „balkanskoj krčmi“ ugašenog svjetla. I zato ti neću pametovati i izgovarati onu koju najviše mrzim, a koja glasi: „jesam li ti rekao“, jer je, kao i mnoge prije nje, bila samo poput one „pas lanuo, vjetar odnio“! Kao i ovaj uporni gavranov gak čije se krilo sad crni skoro nad kućom. Umjesto toga, ispričaću ti tri priče iz vremena dok je još bilo časti i obraza.

Priča prva:

U selima oko Plane, na putu Bileća – Gacko, u vrijeme turske vladavine živjelo je moćno brastvo Babića. Gatački beg, silnik na glasu, uhvati jednom jednu njihovu odivu i obeščasti je. A obraz se tada čuvao i plaćao istom cijenom. Elem, uzmu oni bega na nišan, a glas o njegovoj pogibiji stigne do Stambola i Velikog vezira. Kako je Veziru, zbog granice sa Crnom Gorom i Brdima, beg bio veoma bitan, on naredi da se Babići istraže do poslednjega. Vidjevši da je vrag odnio šalu, oni odluče da najviđeniji od njih pohita u Stambol i poljubi papuču Veziru. I bi tako, a Vezir ga postavi na mjesto bega gatačkoga. I begovao je on, pazio na svoje koliko se moglo, sve dok ne izbi jedna od brojnih i uzaludnih hercegovačkih buna.
Okupi beg rođake i reče im da ni on više ne može da ih odbrani od ognja osvete kojim su Turci kidisali na srpska sela. „Pokupite i potjerajte sve što može i bježite preko granice, reče im on, pa ako bude nade za povratak vratite se, a ako ne… svoji kod svojih“. Prikupiše se Babići, potovariše i potjeraše što se moglo, a iz svake kuće dođe po „glava“ da se oproste sa begom. Iz jedne, udovičke, tek pristasalo momče od petnaestak godina. I pozdravljaju se oni redom, a po redu koji se poštovao – momče na kraju. Kad dođe red na njega, beg koji je već bio zašao u duboku starost, zagrli ga i sa ona dva „krnjatka“ koji su mu preostali žestoko ga ugrize za nos. Rođaci, zgranuti, podigoše graju, ali ih beg primiri i reče: „On je najmlađi i, ako Bog da, trebalo bi da pamti najduže, a ovaj će ga ožiljak stalno podsjećati da u Turčina vjere nema ni kad mu ga je majka rodila“!

Priča druga:

U jedno slično vrijeme, vrijeme turskoga zuluma, neki piperski hajduci ugrabiše i posjekoše nekoliko turskih karavandžija. Digiše Turci potjeru, ali Piperi ćute i ne kazuju kud su strkli glavosječe. Na kraju, Turci uhvate starešinu sela, mislim da se prezivao Božović, sa tri sina, i počnu da ga muče kako bi priznao gdje kriju počinioce. Kad se to pokaza uzaludnim, odsjekoše glavu najstarijem sinu, a srednjeg počeše da nabijaju na kolac. Otac, skamenjen, gleda i ćuti, a najmlađi sin, još uvijek dijete, drhti uz očevo koljeno i pita: „Oče, hoće li me boljeti“? „Hoće, sine, hoće, prokameni otac, ali će kratko trajati. A ako izdamo braću, sramota će trajati dovijeka“!

Priča treća:

Išao čovjek putem i naiđe na smrznutu zmiju. Sažali se, uzme je i stavi sebi u njedra, da je ugrije. Kad se zmija ugrijala i došla sebi, ujede čovjeka pravo za srce. Dok je umirao, čovjek je upita zašto je to učinila kad joj je on učinio toliko dobra? „Nemam ja ništa protiv tebe, reče mu zmija, naprotiv, ali to je jednostavno moja priroda“!

Nijesam baš najsigurniji zašto sam ti sve ovo ispričao, ali su mi nekako „legle“ u ovu atmosferu u kojoj su onome koji je krv naše krvi i meso našega mesa bliži oni koji ga jednako mrze i ne podnose taman koliko i nas. Ali, znaš onu „neorijatelj moga neprijatelja…“.

Kiša opet stade i sunce, već uveliko odmaklo uz Goleš, ponovo poče da ispija kapi sa ivica grana, blistave kao staklene perle iz povezače moje babe. NJiva se već puši i uskoro će se moći nastaviti sijanje. Sa neba liju slapovi svjetlosti na kojima zakrpe vedrine liče na Sanijin ciganski jorgan, izvješen na lengu ispred čerge. Ali, i dalje se nad dolinom i nad vremenom crni gavranovo krilo i odjekuje njegov zloslutni gak. I ništa novo pod kapom nebeskom.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)