Piše: Emilo Labudović
I najneznavenijem je odavno jasno da je Crna Gora dominion. Mnogi se pitaju u njoj i oko nje, namnožilo se i „kurti i murti“, samo se ona ne pita sama sa sobom koliko ni mađarska „kamenjarka“ sa gaćama. Ona je, po ovdašnjem narativu, i nezavisna, i slobodna, bira svoj put i svoje prijatelje i saputnike, ali svako malo nešto MORA, nešto NE MOŽE, nešto NE SMIJE, nešto joj se NE PREPORUČUJE a nešto joj se SUGERIŠE, navodno prijateljski. Sa nekima SMIJE a sa nekima NI ZA ŽIVU GLAVU. I tako, svakodevno je na kontroli i terapiji „medicinskog tima“ iz Brisela koji se skoro redovno konsultuje sa ekspertima iz Berlina, Londona i Vašingtona. A Zagrb dođe kao trešnja na torti, pri čemu se zaboravlja da nam je onaj Mesić i dalje počasni građanin Podgorice. I čim se „nezavisna“ makar i nakašlje, usled nazeba ili, ne daj bože nekog virusa iz Moskve i Beograda, odmah joj se pojačava terapija.
Ali, ta njena nezavisnost, sloboda i samosvojnost sve češće se napada i iznutra. Napada se sukcesivno i planirano, koristeći se svaka prilika. Mnogi su već zaboravili ono demonstrativno cijepanje prvog toma Enciklopedije Crne Gore u Skupštini zbog odrednice o Albancima. Niko nije ni glavu okrenuo kad je gradonačelnik Tuzi suspendovao državnu uredbu i uveo svoja kovid – pravila. Saga o Ulcinju i Arapima došla je dotle da se mjesni guvernadur, onaj Nimangebu, inače hrvatski student, odvažio da zaprijeti kako će one koji se, sa državnog vrha, odluče da sprovode državnu politiku (kakva god da je) proglasiti nepoželjnima u „njegovom“ vilajetu.
To što se oko svega diže dimna zavjesa brige za budućnost, za ekologiju, za domaće biznismene, u čemu su im MANS i ostali sateliti desna ruka, samo je pokušaj da se prikrije ono što je i slijepcu vidljivo. Nik, Genci, Zenka i ostali polako i strpljivo ograđuju „svoje“, a ako se neko i drzne da preskoči tarabe prijaviće ga direktno u Tiranu. Onome Rami koji juče ponovo osvoji mandat.
Iskren da budem, puca mi prsluk i za Veliku plažu i za njene „čuvare“ u svim periodima, sa sve onom Vanjom. Za sve koji su danas digli glas i razvili barjake, a ćutali su i nigdje ih nije bilo svih ovih godina dok je Milo krčmio Crnu Goru kao razbludni sin očevinu. I ne vidim neku veliku razliku između onog Statisa koji zaljuča „Sveca“ i ovog Alabara koji se nameračio na Veliku plažu. I nije sve do njih i sa njima. Samo prošle godine stranci su u Crnoj Gori kupili nekretnina za 370 miliona evra.
U debelo rasprodatoj državi cinizam je sporiti se i braniti poslednjih par njiva koje su još „u posjedu“. „Okašnjela pamet mačku pod rep“, rekao bi narod. A za ove branioce i čuvare plaža, da nije riječ o ograđivanju posebnog tora na katunu Crne Gore, važila bi ona da „nije majka klela sina što se se kockao, već što je pokušo da se vadi“!
I tako, Genci je javio Rami da mu nasrću na „njegovo“, a u nekoj ne tako dalekoj perspektivi i Ramino i „raminih“. Možda ovo djeluje suviše pretjerano, ali sve „naše“, svi naši sunovrati počeli su ovako, na prvi pogled, naivno na šta smo lakomisleno odmahnuli rukom, a onda najebali kao žuti, da oprostite na izrazu.
I na kraju, obavještavam onog Alabara i sve njemu slične da ću ih, ukoliko se drznu da nanišani moj Šekular i pokušaju da nešto izgrade u njemu, gađati kamenjem sa Ulice. I prijaviti ih, još samo da vidim kome, a Daši Šekulacu i Vuku LJevaku, prije svih. Rami neću posigurno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
