Što ćutiš jutros divlja zelenooka zvjeri,
Što skrivaš krvavo lice puno rana i ožiljaka,
Slutiš li to da opet kidišu strvoderi
I škljocaju očnjacima iz svog smrdljivog mraka?
Šta tajiš jutros i trpaš u svoja bezdan – njedra,
Sleđena od tuge koja ne zna da prođe?
Što jaukom svojom kidišeš na kamena bedra
Mosta koga sjenka neprebola glođe?
Da li to još pamtiš onaj kravi pir,
Ono zločin – koplje sred zenice ti oka?
Zašto ovo jutro mamiš u svoj duboki vir
Da opet ne izrone krik i kletva, krvava i duboka?
Jesi li to gluva, studenice, za zvonki dječji smijeh,
Za ruke koje sad grle nebo poviše Čakora?
Iznjedri više taj urlik i praiskonski grijeh,
Pa da nas konačno minu lelelek i tuga Visitora.
Murina, 30. april 2025.
Emilo Labudović
Autor nam ne da da zaboravimo
krvavi pir nad zvonkim dječjim osmjehom
naše urlike, leleke i tugu.
Zlocini kao „koplje sred zenice“
traju i traju.
Mostovi koje „neprebol glodje“.
I ne samo taj u Murini…
Mnogo ih je u trajanju našem.
Hvala Autoru i Portalu