Ivan Vučković, magistar filozofije, potpredsjednik skupštine grada Bora i politički analitičar za „Borbu“ je odgovorio na nekoliko pitanja u vezi sa aktuelnom situacijom u Srbiji.

Ivane, kako vidite studentske proreste u Srbiji?

– Protesti u Srbiji traju već gotovo dva i po mjeseca i svakako jesu odraz određenog nezadovoljstva među velikim brojem mladih ljudi, najprije među studentima. Inicijalna kapisla je, kao što znamo, nesreća koja se dogodila u Novom Sadu prvog dana novembra 2024. godine. Praktično od toga dana, krenulo se u građansku neposlušnost koja je proizvela jedan sve samo ne mali i zanemarljiv broj mladih ljudi na ulicama.

Mislite li da neko stoji iza protesta i diktira ih?

– Postoje određeni segmenti koji ukazuju na to da protesti imaju određenu logističku podršku u vidu materijala kao što su zastave sa nacrtanom krvavom rukom, različite parole, pištaljke i sl. Sve to svakako ne finansiraju studenti već taj materijal i rekvizite dobijaju kao pripremljene. Ipak, ko tačno i zbog čega njima pruža logističku podršku, mogu naravno da pretpostavim ali bih se ipak suzdržao da ovom prilikom dam jasni sud o tome. Međutim, i van toga, čini se da je manji broj studenata „diktirano“ na ulici dok većina njih svemu jeste pristupila iz takozvane Kantove „dobre volje“. Ono što je dobro jeste da je predsjednik razumio situaciju te krenuo, zajedno sa svojim saradnicima, u realizaciju njihovih zahtjeva.

Da li to znači da su zahtjevi studenata ispunjeni?

– Ukoliko se očekuje kratak i jasan odgovor, vjerujem da jesu. Danas sa neopozivom ostavkom premijera, gospodina Vučevića, mislim da je kraj zahtjeva tu (pred vratima).

Naravno, ima i onih koji sve to mogu drugačije da protumače te će reći da su zahtjevi i dalje na stolu, da nisu ni blizu rješenja i sl. Nisam siguran da te stavove mogu da do kraja razumijem.

Šta je politička poruka protesta i kako vidite ulkjučenje prosvetnih radnika u proteste?

– Ono što je vrlo zanimljivo i nejasno jeste svakako sama politička artikulacija nezadovoljstva. Protesti nemaju jasno definisanu političku artikulaciju te se vrlo često moglo i može čuti kako nikakva politička opcija nije u igri. Opozicija nije uspjela da iskoristi studente i to je dobro a krajnji zahtjevi određenih pojedinaca koji priželjkuju nasilnu smjenu vlasti su „pali u vodu“. Do promjene vlasti može doći ali na nekim budućim izborima, ne na ulici.

Ukoliko to razumijemo i prihvatimo i ukoliko se ponovo vratimo na ono što su argumentovani zahtjevi studenata, onda se kao jedino jasno nameće to da su studenti kivni na sistem koji po njihovom uvjerenju ne funkcioniše te žele da se „vratimo nazad ka institucijama“ (filozof Husel bi rekao „zurück zu den Sachen selbst“).

Što se prosvjetnih radnika tiče, kao neko ko i sam radi u školama gotovo punih 15 godina, podršku mogu da razumijem, ali ne u okviru potpune obustave nastave već u skladu sa zakonom. Potpunu obustavu nastave ne razumijem u smislu da ne mogu da je pravdam. Mislim da za to nema razloga. Nastavnici su mogli i mogu da, nakon radnog vremena, uzmu učešče u građanskim protestima. Sve ostalo nije dobro (po učenike prije svega).

Da li mislite da se nazire kraj protesta i blokada?

– Ne mogu sa sigurnošću da kažem šta će dalje biti ali imam razloga da vjerujem da će se, u narednih petnaest do dvadeset dana, situacija smiriti (ili potpuno vratiti u normalu).

Ostaje naravno da pratimo, okrenemo se dijalogu koliko god to bude bilo moguće te da se nadamo da će razum pobijediti. Usijanom glavom se teško razmišlja na pravi način. Treba smiriti strasti i hladne glave rješavati nesuglasice kroz dalji dijalog. Vjerujem i nadam se da će tako i biti.

Tagovi