(NE)KO SE ZAIGRAO

Piše Perica Đaković

Eto prođe i dan novinara Crne Gore, dan u kome su se najmanje čuli novinari, a uglavnom su govorili političari, i to sa pričom koja je ponajviše izbledjeli „kopi pejst“. Obećanja koja se već godina ponavljaju o boljem statusu predstavnika- kako to gordo zvuči-„sedme sile“, o boljim platama, o većoj ličnoj zaštiti, o boljem mjestu u društvu, i tako to i tome slično. A niko, već godinama da pokrene suštinsku priču, priču o benificiranom radnom stažu esnafa koji nije imao niti ima radno vrijeme, o esnafu koji često čeka, i to na ulici da uzme izjave tih bajnih političara, kao da su oni najvažniji segment društva. Zaboravljaju političari iako su došli do mjesta na kome su trenutno, kako su došli do privilegija koje koriste.

Da, podsjetiću se jednog gostovanja visokog predstavnika MUP-a u emisiji, kada sam ga upitao koja je sličnost između novinara i policajca? Znam da me je gledao zbunjeno, dok nije dobio komentar Sličnost je u tome što novinari dovode političare na vlast, a na vlasti ih čuva poslije policija. I prema jednima i prema drugima oni se u stvari ponašaju isto, kad im više nisu potrebni odnose se prema novinarima kao ljudi sa visiina.

Pa zar ti političari nisu podijelili crnogorsko društvo na dva dijela, na dva tabora? Pa zar nisu stvorili dvije crkve, umalo i treću, partijsku? Po tom principu podjelili su i novinare, stvarajući sebi podobne novinare i medije. Koristeći ih za svoje potrebe, huškajući ih jedne na druge, dajući im lažnu nadu. Nisu oni krivi koliko su za to krivi sami novinari! Da, na Dan novinara kao što rekoh, najmanje smo vidjeli novinare, mediji u kojima svakodnevno rade nisu prikazali ko su ovogodišnji laureati, bez obzira kojem podijeljenom esnafu pripadaju. Ipak, ono što me je ohrabrilo jeste informacija koju smo mogli da pročitamo ili čujemo. Jedna je svakako ohrabrujuća koja stiže iz Pljevalja gdje su tamošnji građani odlučili da predlože svojim vlastima da jednoj ulici daju ime ubijenog novinara Duška Jovanovića!

Ako vlasti ne mogu da pronađu njegove ubice i nalogodavce, ako se njegove kolege nisu izborile da na mjestu zločina se postavi njegova bista, nego se iz godine u godinu donosi njegova slika i knjiga utisaka u koju se teatralno upisuju koji predstavljaju vlast, a kada prođe dan slika i knjiga se odnose, a obećanja se zaboravljaju, ono barem da nas jedna ulica podsjeća na čovjeka koji je imao hrabrosti da se suprotstavi organizovanom kriminalu. Druga je malo tužnija, ali kao i prva odraz je naše stvarnosti. Nju su gostujući u jednoj gledanoj TV emisiji izrekli ljudi koji predstavljaju najstarije udruženje novinara u Crnoj Gori, a riječ je o odnosu predstavnika vlasti prema njima. Da se i nije ništa promjenilo ni poslije onog 30. avgusta govori podatak da ih još niko iz ministarstva medija nije ni primio, a kamoli finansijski podržao.

Toliko o iskrenosti, kao i o iskrenosti poruka koje su uputili na ovaj Dan novinara, kao i na skoro na svaki prethodni. Dani novinara prolaze, a obećanja ostaju, mjenjaju se samo oni ali i vlasnici medija, a novinara, onih pravih, je iz godine u godinu sve manje. Toliko o danu posvećenom novinarsko profesiji u kome nismo ni vidjeli laureate jer medijima u kojima oni rade nisu imali prostora da ih prikažu, prednost su po navici dobili političari.

A ti političari, da se vratim naslovu, su se zaista zaigrali. Važnija su njihova skupštinska prepucavanja ko je i da li je prekršio Ustav, važnije od usvajanja budžeta i svakodnevnog života, i pitanja kako će obični građani da prežive ova svakodnevna poskupljenja koja ih sačekuju u marketima. Da od obične životne svakodnevnice važniji su im sopstveni interesi, njihova primanja i privilegije, a za narod baš ih briga. Narod dobija „igre za zabavu“, pa je tako zaboravio i na Šavnik, i na Kotor, ali ne i na Budvu gdje su u tamošnju političku igru koja beskonačno traje, na kraju uključili i Svetog Savu. Umjesto u skromnosti i u školi, gdje je Svetom Savi mjesto, a koga je iz tih škola protjerala prethodna vlast, neko je zamislio da se sjećanje na prvog srpskog episkopa održi u sportskom centru. Ako nas je korona nečemu podučila možda bi ovaj, nazovi incident oko finasiranja manifestacije trebalo da nas osvijesti i vrati skromnosti koju je predstavljao i sam Sveti Sava ali i patrijarh Pavle, svetac koji je hodao, a i Mitropolit Amfilohije koji nas je vodio u Litijama i koji je crkvu u Crnoj Gori vratio u narod, a narod u crkvu. Vrijeme je da se i naši političari, bez obzira koga predstavljaju, barem za trenutak povedu za skromnošću koja nam je potrebnija više nego ikad.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)