Anton Čehov bio je potpuno drugačiji od njegovih kolega pisaca – uvijek staložen, nekad melanholičan, bez ijednog poroka. Njegova dela „Ujka Vanja“, „Galeb“, „Debeli i mršavi“, „Ivanov“, „Višnjik“ proslavila su ga na čitavu Rusiju, a kasnije i svijet i još jednom pokazala koliko su ruski književnici veliki, a njihova djela i vjekovima kasnije neprevaziđena. U susret rođendanu Čehova donosimo nekoliko zanimljivih detalja iz njegovog života, koji otkrivaju njegovo pravo lice.
Teška finansijska situacija natjerala Čehova da se snalazi kako zna i umije
Čehov je od najranijeg uzrasta bio primoran da nauči sam da zarađuje, jer je finansijska situacija njegove porodice bila, blago rečeno, nezavidna. U gimnaziji je on davao privatne časove djeci bogatih kako bi zaradio makar neki dinar i imao da preživi, da bi kasnije, kada je već upisao medicinski fakultet, zarađivao tako što bi pomagao ljekarima. Čak i mizerni honorar bio je bolja opcija nego da Čehov bude bez ijednog cvonjka u džepu.
Kasnije, kada je otkrio svoj talenat za pisanje, Čehov je počeo da piše za druge, uzimajući za to novac, ali nikada ne otkrivajući svoj identitet, da bi se potom osmelio da izdaje i samostalno, ali pod pseudonimima. Najpoznatije umjetničko ime Antona Čehova bilo je Antoša Čehonte, ali ih je bilo još barem 50-ak: Arhip Indejkin, Šiler Šekspirovič Gete, Akakij Tarantulov, Doktor bez pacijenata,…
Neobična strast i još neobičniji hobi Antona Čehova
Ljubav prema slatkišima Čehov je razvio još u ranom detinjstvu, kao i njegova braća. Međutim, majka im nije dozvoljavala da ih jedu, pa se orman u kome su se oni čuvali među djecom nazivao „dragi i uvaženi“, jer su se u njemu nalazili njima dragi i nedostižni slatkiši. Čak i kada je odrastao, Čehov je orman u svojoj kući u kome je takođe držao slatkiše nazivao isto tako.
Jedan od najzabavnijih hobija Čehova bilo je sakupljanje smešnih prezimena koja su nosili realni ljudi iz njegovog okruženja. Kada bi upoznao nekoga sa neobičnim, čudnim prezimenom, Čehov bi ga uvijek zapisivao u svoj notes, a posle koristio u svojim djelima. Čimša-Himalajski, Svinčutka, Zevulja, Trathenbauer – sva ova prezimena zapravo su uzeta iz realnog života pisca.
Ljubav na daljinu i smiješni nadimci supruge Olge
Dobar dio njihove emotivne veze Anton i njegova supruga, Olga Kniper, živeli su razdvojeno: prvo su se zabavljali, pa je negdje i logično da nisu živjeli na istoj adresi, a potom je uslijedio i brak, ali i bolest, koja je zahtijevala da on često odlazi u sanatorijume na liječenje. Zbog toga su oni često jedno drugome pisali pisma – zvanični podaci kažu da ih je bilo najmanje 800 (oko 400 njegovih i još isto toliko njenih).
U svojim pismima Čehov se supruzi uvijek obraćao sa puno poštovanja i ljubavi, ali je nekada „čašćavao“ i komičnim nadimcima: „glumičica“, „pašče moje“, „glupačica moja“ i slično. Naravno, nikada to nije bilo nikakav ružan kontekst – Čehov je Olgu obožavao svim svojim bićem, o čemu svjedoče i i priznanja poput: „Ne zaboravite, ne zaboravite vašeg pisca, u suprotnom ću se utopiti ovdje ili oženiti nekakvom gigantskom gusenicom.“
Čehov je bio izuzetno povučen i to je objašnjavao izmišljenom bolešću
Čehov je bio jako skroman čovjek, koji nije volio da skreće pažnju na sebe. Njegove misli i to kako se on osjeća, kao i šta mu se dešava u životu znali su samo njegovi najbliži prijatelji. Drugima nije volio da se povjerava, a odbijao je da daje i intervjue – ovu svoju osobinu je, kroz šalu, uvijek opravdavao „autobiografofobijom“, izmišljenom bolešću zbog koje je tako zatvoren.
To je, između ostalog, i jedan od razloga zbog čega je on dugo skrivao da boluje od tuberkuloze. Ova opaka bolest je genijalnog književnika mučila oko dvije decenije, ali Čehov nikada, ni u najtežim trenucima, nije pokazivao da mu je teško. Retko je tražio i pomoć od prijatelja – taj „luksuz“ je sebi dopuštao tek kada bi iscrpeo sve druge mogućnosti.
Imao je šesto čulo i mogao da predvidi smrt – i tuđu, a i svoju
Jednom je na nekom okupljanju u domu čuvenog ruskog režisera Stanislavskog Čehov spazio njemu nepoznatog muškarca. Koga god bi upitao ko je gospodin, svi bi imali isti odgovor: to je najveseliji, najoptimističniji čovjek koga ćete upoznati. Čehov je, međutim, osjetio neku negativnu energiju i rekao kako mu izgleda kao da će uskoro „na onaj svijet“. I zaista se ubrzo tako i desilo – čovjek se otrovao i umro iznenada.
Osim što je predvideo smrt nepoznatog čovjeka, Čehov je predvideo i sopstvenu smrt. Obično on supruzi nije dopuštao da putuje sa njim na rehabilitacije, ali je na poslednju (iako nije sa sigurnošću znao da je tako) ipak pozvao da ide sa njim, kao da je predosjetio da će umreti. Dana kada je smrt zaista došla po njega, on je naručio bokal šampanjca, ispio ga do dna i tiho legao na bok – umro je u miru, u 44. godini.
