Piše Emilo Labudović
Ako se ikad u nešto ovdje žešće klelo i zaklinjalo (ako izuzmemo Tita i Staljina) onda je to bila zakletva „sa svima, samo sa Milom ne“! Na toj zakletvi, prije i poslije njegovog „pada“ (ako je Mića uopšte i pao) gradile su se i razgrađivale koalicije, politički savezi, odbornički i poslanički klubovi. Bivalo je i biva prelijetanja, samo u jednom pravcu, doduše, koja su svojom jeftinom izdajom ličila ne na let nego na sunovat iznad kukavičjeg gnijezda. A za sve to vrijeme stvarala se dimna zavjesa kako se u političkoj Crnoj Gori sve vrti oko Mila. Da se vrti, vrti se, ali ne baš sve, suština je mnogo, mnogo dublja i zato izmiče dnevnopolitičkim analizama i razmatranjima.
Naime, podrobnije sagledavanje političkih prilika u Crnoj Gori bi nedvosmisleno pokazalo da je ovdje riječ o žestokom sudaru dva, ne samo politička, koncepta čiji su (nekad Sveto, Milo i Ranko) a danas ona politička nedonoščad koja pale vatromete po Skupštini, samo puki protagonisti. Ili, jasnije rečeno: i kad su tu i kad ih nema, sve ostaje isto. I koliko god i kad se god poneko od političkih aktera pokuša izvući iz tog „šinjela“ koji su nam, kao ludačku košulju, navukli, čim osjete kako duva od Brisela i od „preko bare“ brže bolje, kao goluždravi pilići, žure da se zavuku pod kvočku i u njenu prašinu.
Na taj koncept, čiji su glavni glumci ovi prethodno pobrojani, navukli su nas mamcem na koji smo kao narod uvijek padali kao muve na lijepak. Hljeba i igara, ali samo bez motike!!! A mamac glasi: braniće nas drugi (NATO falange), a hranićemo se sa zajedničkog kazana EU fondova. Ni prstom nećemo morati da mrdnemo, naše je samo da se poklopimo ušima i dovoljno sagnemo, sve drugo će oni.
Osim toga, i ne koštamo ih mnogo, tek po koja mrvica sa stola. Šta je, uostalom, milion evra koje Milo zgrće mjesečno, (zapravo ne zgrće on nego mi rasipamo i punimo mu vreću), u odnosu na puzajuću lojalnost kojom nas je obavezao? I zato samo naivne može da začudi kad se iz tabora „nećemo sa Milom“ izdvoje oni najglasniji i šmugnu mu pod skute. Jer, Mila može i ne mora da ima, ali koncept mora da ostane i ne smije se mijenjati. A ako i ima onih koji ne bi u to kolo, a koji se i kroz „šiške“ lako uočavaju, uvijek se nađe neka „majka Jevrosima“ koja ne da Marku da „ore drumove“.
Jednaki se lako dogovore, pa će, lako je moguće, i ovi u Podgorici. Jedini kamen spoticanja jeste raspodjela zasluga, ali kad „zvrcnu“ oni od napolje dječurlija se lako umirđi i očas se dogodi da oni sa dna političke kace isplivaju na vrh, a onda se kokote po dvorištu prazno kukuričući.
Ali, da se razumijemo, nije sve do njih. Ima u svemu tome i našeg masla. Naše naivnosti i vjere u onu narodnu da se „novo sito visoko vješa“! Vjere da su djeca pametnija i, sama po sebi, uvijek i u svemu, progresivnija. A djeca kao djeca, dok se okreneš oko sebe ili razbiju vazu ili proliju mlijeko.
A ima i ona narodna, da je sreće otrežnjujuća, koja glasi: „ko sa djecom spava zna se kakav se budi“!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
