Piše: Boško Vukićević
Mogući scenario prema kojem će lokalni poslanici Jakova Milatovića na kraju ipak napraviti sporazum sa predstavnicima parlamentarne većine, oko formiranja vlasti u Podgorici – predstavlja jedini politički racionalan izlaz iz krizne situacije.
Već sam o ovim stvarima naširoko pisao, te neću detaljnije ponavljati argumente koje sam ranije pominjao. Recimo, i pored višemjesečnog ljubavnog zova koncerna „Vijesti“ kojim je okružen, predsjednik Milatović će u konačnici u sebi pronaći granum salis i odustati od političkog harakirija. Odnosno, kao ipak racionalno političko biće, shvatiće da konačni raskid sa sopstvenim biračkim tijelom i koalicija sa DPS -om, pa i na lokalnom nivou, može dovesti ne samo do rapidnog sumraka njegove političke karijere, već i do vjerovatnog „impičmenta“ s mjesta predsjednika Crne Gore. O tome je vjerovatno bilo riječi i tokom skorašnjeg susreta sa premijerom Spajićem.
No, jednako važni za nemogućnost uspostavljanja nakazne koalicije sa mafiokratskim DPS -om su i oni razlozi vezani za lokalne poslanike Milatovićeve grupacije. Treba istaći da njihov eventualni neprirodni brak sa DPS -om ima posve drugačiju specifičnu težinu od one koju bi isti imao kod poslanika URA-e, recimo. To je jednostavno obrazložiti. Koalicija pokreta URA sa DPS -om ne bi izazvala pretjerano sablažnjenje i nevjericu javnosti, uzevši u obzir „svingerski“ politički mentalitet i bekgraund te stranke, kao i one koja joj je prethodila. Prisjetićemo se kako su svojevremeno Pozitivna CG i Darko Pajović izdali sopstvene glasače i demokratizaciju Crne Gore, prodavši se DPS -u. Prisjetićemo se i slučaja Draga Đurovića, i drugih. Nadalje, pokret URA je i ideološki prilično blizak DPS -u i njegovim satelitima (pritom mislim na tzv. dukljansku ideologiju), te njegov mogući novi „svingeraj“ ne bi izazvao pretjeran šok u javnosti.
Na drugoj strani, poslanici grupacije Jakova Milatovića imaju posve različit politički bekgraund. Oni, makar formalno, predstavljaju novu političku snagu koja je isplivala na krilima epohalne avgustovske pobjede nad antisrpskim i mafiokratskim režimom Mila Đukanovića. NJihov eventualni savez sa DPS -om predstavljao bi politički skandal i izdaju koje bi se mogle porediti samo sa zlosrećnim slučajem Novaka Kilibarde, koji se od srpskog nacionaliste vremenom transformisao u ekstremnog Dukljanina i srbofoba.
Recimo, na koji način bi poslanici Jakova Milatovića mogli građanima obrazložiti koaliciju sa političkim protuvama koje su pripremale „traktorijadu“ srpskog stanovništva iz Crne Gore i progon pravoslavlja? Mislim da takav način, kod osoba koje posjeduju zrno časti i morala, jednostavno ne postoji. Kako bi ti lokalni poslanici, nakon udruživanja sa antisrpskim šovinistima i fašistima, uopšte mogli izaći na ulicu? Uvjeren sam, koliko god duboki bili razlozi za svađu sa nekadašnjim kolegama iz PES-a, da ti ljudi ipak nijesu spremni da stave takvo breme sramote na svoja pleća.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
