Istoričar Aleksandar Raković u intervju za BORBU kazao je da Srbi u Crnoj Gori imaju pravo da se zalažu za obnovu zajedničke države sa Srbijom i Srpskom, te istakao da im je ukradena pobjeda na izborima. Raković je istakao da mu je samo tri dana poslije izbora bilo jasno da prilike neće krenuti očekivanim putem već da se sprema postizborna prevara. Ocijenio je da je sporazum koji su su potpisali Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović izdaja srpskih nacionalnih interesa i još jedno zabadanje u leđa nedužnoj Srbiji.
Raković je kazao da je u Srbiji i Srpskoj prisutan je gorak osjećaj da su ih u Crnoj Gori prevarili oni kojima su puno pomogli. Kako je dodao, riječ je o osjećaju koji dijele svi slojevi društva
Kako ocjenjujete prilike u Crnoj Gori poslije 30. avgusta 2020?
Srpski narod Crne Gore ostvario je veliku pobjedu na tim parlametarnim izborima i trebalo je da preko svojih političkih lidera dobije predstavnike u Vladi Crne Gore. Međutim, to se nije dogodilo. Samo tri dana poslije izbora bilo mi je jasno da prilike neće krenuti očekivanim putem već da se sprema postizborna prevara. Najednom su prekinute svakodnevne komunikacije sa Srbima izvan Crne Gore koji su učestvovali u rušenju Đukanovićevog režima. Zatim je uslijedilo potpisivanje sramnog septembarskog sporazuma na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku u kojem su Krivokapić, Bečić i Abazović potvrdili da Crna Gora ostaje privržena razbijanju teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije na Kosovu i Metohiji i da buduća vlada neće vratiti u upotrebu srpske državne simbole Kraljevine Crne Gore. Malo je reći da je taj sporazum, potpisan na tri strana jezika, bio izdaja srpskih nacionalnih interesa i još jedno zabadanje noža u leđa nedužnoj Srbiji.
Krivokapiću je, naime, bilo poznato šta je sve Srbija učinila da se na diplomatskom planu raskrinkaju namjere Đukanovićevog režima da preotme srpske svetinje i istjera Srpsku pravoslavnu crkvu s njenih osamsto godina dugih kanonskih teritorija u Crnoj Gori. Dalje, Krivokapiću je takođe bilo poznato koliko su se medijske mreže u Srbiji i Srpskoj stavile u pogon rušenja ustaške Demokratske partije socijalista. Pored toga, Krivokapiću su bili poznati i pojedinci iz Srbije koji su dali ključni doprinos demoliranju Đukanovićeve stranke. O svemu tome su ga informisali Andrija Mandić, Milan Knežević i matematičar Vladimir Božović. No, nije vredelo.
U takvim okolnostima je i formirana nova vlada?
Da, upravo u tim okolnostima odricanja od Srbije i srpstva formirana je nova Vlada Crne Gore na čelu sa Zdravkom Krivokapićem. U svečanom govoru, neposredno poslije formiranja vlade, Krivokapić je kazao da Crna Gora „neće biti druga srpska država“. Pritom, nije mislio ni da će biti prva ili treća. To, naravno, Krvokapić nije rekao neoprezno. Tokom njegovog ekspozea jedan od kandidata za ministre – a sada ministar – rekao je dvojici poslanika Nove srpske demokratije da je do sada bio Srbin, a da će se od sada „u ime pomirenja“, izjašnjavati kao Crnogorac. Šokantno zar ne? Zašto se, u ime pomirenja, ne bi svi izjasnili da su Srbi kao u vrijeme Crne Gore Petrovića. To pokazuje inferioran i defanzivan stav u Krivokapićevom okruženju, ali i identitetski problem s kojim nismo računali.
Možete li pojasniti o kakvom se identitetskom problemu radi?
Poznato je da se stanovništvo Stare Crne Gore – posebno Katunske nahije – skoro u potpunosti rasrbilo. Danas uglavnom imaju identitet nalih hrvatskom, pjevaju ustaške pesme i mrze Srbe isto kao Hrvati u Livnu, Tomislavgradu i Ljubuškom. Desetak posto Katunjana zadržalo je neki vid srpskog identiteta, ali natpolovična većina tog ostatka srpstva ima dvostruki srbocrnogorski identitet. Samo do 5% stanovnika Katunske nahije ostalo je dio jedinstvene i nedjeljive srpske nacije. Nešto je bolja situacija s Katunjanima koji su prije komunističke vladavine raseljeni u Podgoricu i Nikšić, ali ni tamo s njima prilike nisu sjajne.
Krivokapić pripada stanovništvu koje ima dvostruki srbocrnogorski identitet. Taj identitet čini znatnu manjinu u srpstvu Crne Gore i svodi se uglavnom na dio elite ili kvazielite. Oni se muče da budu Srbi, ali imaju izvjestan osjećaj zajedništva sa ostalim Srbima, posebno kada je riječ o vezanosti za Kosovo i Metohiju. Međutim, tu vezanost za Kosovo i Metohiju vide kroz ostatke folklornog sjećanja na zamišljenu Crnu Goru kralja Nikole od Neretve do Metohije. Srbocrnogorci drugu sponu sa ostatkom srpstva imaju s Beogradom, ali kao s budžetom Republike Srbije i ostalim pogodnostima koje se u Srbiji mogu iskoristiti.
Nemam dilemu da je dvostruki srbocrnogorski identitet separatistički u odnosu na jedinstvenu srpsku naciju. U skladu s plemenskom svješću njima je važnije šta će reći njihova do kraja rasrbljena rodbina uokvirena u tzv. crnogorsku naciju nego kako će se osjećati ostali Srbi posle ove postizborne prevare. Budući da se srpskim nacionalnim pitanjem bavim već 23 godine, garantujem da se srpski narod u tom periodu nikada nije više integrisao neko oko srpskog pitanja u Crnoj Gori koje su zasvodile litije i pobeda na parlamentarnim izborima. Ne želim sada da iznosim pojedinosti koliko je ta pobjeda u Crnoj Gori bila svesrpska. To je svim akterima poznato. Ali, ta pobjeda je oduzeta Srbima u Crnoj Gori, koji sa ostalim Srbima čine jedinstvenu i nedjeljivu srpsku naciju.
Mogu li odnosi Krivokapićeve vlasti i Srbije uprkos tome biti srdačni, a razlike prevaziđene?
U Srbiji i Srpskoj prisutan je gorak osjećaj da su nas u Crnoj Gori prevarili oni kojima smo puno pomogli. Riječ je o osjećaju koji dijele svi slojevi društva. To možete čuti i u akademskim razgovorima i u ćaskanju s komšijama. Iako sam završio sve škole, čini mi se da sam za ovih pet mjeseci izučio životnu školu kao nikada ranije. Ne vjerujem više ljudima kao prije. Nadam se da će me to podozrenje vremenom napustiti.
S tim u vezi, siguran sam da odnosi Srbije i Crne Gore neće biti srdačni naredne dvije-tri godine, osim ako se ne dogodi rekonstrukcija Krivokapićeve vlade i u nju uđu pobjednici iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Ukoliko se to ne dogodi, u zvaničnoj Podgorici ostaće na snazi priznanje „Kosova“, protjerivanje ambasadora Srbije, odricanje od srpske državnosti Crne Gore i stid od Dana Republike Srpske.
Pritom, ove godine slijedi glasanje u Unesku za zaštitu srpskih svetinja na Kosovu i Metohiji (Pećke Patrijaršije, Visokih Dečana, Bogorodice Ljeviške i Gračanice). Crna Gora je do sada glasala protiv Srbije, a uprkos tome Srbija je pobijeđivala. Tek nam predstoji da vidimo da li će se Krivokapićeve vlasti solidarisati sa Srbijom i u Generalnoj skupštini Uneska glasati protiv pripisivanja te četiri srpske svetinje kulturnoj baštini Albanaca na „Kosovu“. Apelovati na solidarnost ili empatiju je besmisleno, kao što je bez smisla podsjetiti na to da smo se svi zajedno borili za očuvanje srpskih svetinja u Crnoj Gori. Nek Krivokapićeva vlast glasa po svojoj savjesti, ili kako joj je lakše, a Srbija će svakako opet pobijediti.
Koje bi prioritete trebalo da imaju Srbi u Crnoj Gori kao dio jedinstvene i nedjeljive srpske nacije?
U prvom redu to je pobjeda na lokalnim izborima u Nikšiću i formiranje vlasti čiju bi okosnicu činili srpski faktori. Najbolje bi bilo da svi akteri iz pobjedničke koalicije s parlamentarnih izbora budu okupljeni i u koaliciji Za budućnost Nikšića. Potom je prioritet popis koji bi trebalo da potvrdi da su Srbi u Crnoj Gori relativna većina prema narodnosti (preko 40%) i apsolutna većina prema jeziku (preko 60%). Kroz institucije sistema se dalje treba boriti za konstitutivnost srpskog naroda i izričitu sponu sadašnje državnosti Crne Gore s Kraljevinom Crnom Gorom što bi značilo da se u upotrebu vraćaju srpska crveno-plavo-bijela trobojka, bijeli dvoglavi orao Nemanjića s lavom na štitu i ćirilica kao izričito pismo državne administracije.
