Naslušali smo se prethodnih dana raznoraznih analiza (ne)zavisnih stručnjaka o tome ko je najveći gubitnik na lokalnim izborima u Nikšiću. Gotovi svi u glas su saglasni da koalicija Za budućnost Nikšića zavrjeđuje taj epitet.
A da li je baš tako?
Najveći gubitnici na lokalnim izborima su zapadne ambasade u Crnoj Gori! Evo iz zbog čega.
Pomenute ambasade imale su tri cilja na Nikšićkim izborima i to :
1. Samostalno osvajanje vlasti od strane DPS-a,
2. Da koalicija Mir je naša nacija bude druga po broju osvojenih glasova i
3. Da URA bude tast na vagi u formiranju nove vlasti, ukoliko DPS eventualno ne uzme većinu mandata u lokalnom parlamentu.
Nijedan od ova tri scenarija zapadnih ambasada nije se ostvario.
Naime, dugogodišnji mezimac tzv. međunarodne zajednice-DPS posle 20-ak godina izgubio je vlast u gradu u kojem su imali veoma jako uporište u proteklom periodu. Po prvi put DPS nije u stanju da formira vlast u Nikšiću, čak i da, po starom dobrom običaju, kupi jedan ili dva „opoziciona“ mandata, kao u slučaju sa nekadašnjim odbornikom Pozitivne Dragom Đurovićem.
Zapadni partneri, kako im tepaju crnogorski vlastodršci u poslednje dvije decenije, sprječavale su usvajanje tužilačkih zakona, što za posledicu ima da DPS-ovi vodeći ljudi i tajkuni nesmetano učestvuju u predizbornoj kampanji u Nikšiću. Isti nalogodavci spriječavali su korjenite i suštinske promjene u bezbjednosnom sektoru, a da ne spominjemo koliko je DPS-ovih kadrova zadržano na službovanju u javnoj upravu uprkos „promjeni“ vlasti.
Drugi, tj. rezervni plan zapadnih ambasada ogledao se u tome da se koalicija Mir je naša nacija pozicionira na drugom mjestu, iza DPS-a, a ispred koalicije Za budućnost Nikšića. Biti ispred koalicije koju je predvodio DF bio je glavni cilj ambasada, zbog toga su insistirali da se premijer Zdravko Krivokapić prokloni Demokratama kako bi sinergetskim efektom ostvarili zacrtano. Zapitajte se samo da li bi se premijer Zdravko Krivokapić mogao oglušiti o ovoj naredbi njemačke, američke i britanske ambasade. Na osnovu njegovog polugodišnjeg djelovanja i ponašanja, odgovor se sam nameće. I ovaj plan pao je u vodi glavnim kreatorima crnogorske spoljašnje, a sve više, i unutrašnje politike. Uprkos tome što su na svojoj strani imali podršku Zapada, premijera, predsjednika Skupštine i episkopa Budimljanskog-nikšičkog Joanikija, Koalicija Mir je naša nacija osvojila treće mjesto sa 23 odsto podrške Nikšićana.
Treći, možda i najrealiniji plan „vladara iz sijenke“, bio je da URA osvoji dovoljno mandata da bi u eventualnom formiranju vlasti u Nikšiću bila tast na vagi, kao što je bio slučaj u formiranju vlasti na državnom nivou. Čak i ovaj možda od svih najrealniji scenario nije sproveden. URA je na njihovu žalost osvojila samo jedno odborničko mjesto, bez kojeg drugoplasirana i trećeplasirana lista može formirati vlast, ukoliko se dogovore.
Sva ova tri plana imalu su samo jedan zadatak, a to je da koalicija za Budućnost Nikšića koju predvodi DF osvoji što manje glasova. Međutim, lista koju je predvodio Marko Kovačević, iako napadana sa svih strana, pridobila je 26 odsto podrške građana Nikšića.
Iako brojni „nezavisni stručnjaci“ apostrofiraju kao najvećeg gubitnika koaliciju Za budućnost Nikšića, ovaj nezahvalni epitet zavrijedile su zapadne ambasade koje preko svojih pulena nisu upjele da realizuju nijedan od ova tri scenarija.
Posebno je zabrinjavajuće to što se njihovo miješanje u unutrašnje stvari jedne suverene države doživljava kao prirodan tok stvari od onih snaga koje istovremeno optužuju Srbiju da se miješala u izborni proces u Nikšiću.
