Tog 15. aprila 1912. godine, na prvom putovanju iz Velike Britanije u SAD, na ledeni brijeg u sjevernom Atlantiku, velikom brzinom, naletio je tada najveći i najluksuzniji putnički brod – Titanik. „Nepotopivi“, kakvim je smatran, potonuo je za samo dva časa i 20 minuta. Od 2.224 putnika i članova posade, poginulo je 1.523 ljudi.
Srećni preživjeli sa Titanika godinama su pričali svoje verzije tragičnog događaja. Zahvaljujući njihovim sjećanjima danas, pored zvaničnih, imamo i neke potpuno nepoznate detalje o onome šta se događalo u poslednjim trenucima pred potonuće čuvenog broda.
Zahvaljujući pričama preživjelih danas znamo dosta detalja o tom događaju.
Titanik je građen da dominira prekookeanskim putničkim saobraćajem početkom 20. vijeka. Bio je vlasništvo kompanije „Vajt Star Lajn“ i predstavljao je najveći putnički brod na svijetu. Zbog veličine, najnaprednije tehnologije koja je ugrađena u brod, i pompe koja ga je pratila zvali su ga „nepotopivi“.
Svi ovi podaci dobro su poznati. Međutim, iz svjedočanstava preživjelih u godinama koje su uslijedile saznali smo i neke činjenice koje nisu poznate široj javnosti, pa i odgovor na pitanje – Koliko je bilo Srba na Titaniku?
Prema podacima sa sajta „enciklopedija-titanika“ na Titaniku je bilo 34 ljudi sa ovih prostora i svi su se nalazili u trećoj klasi. Osim Jozefa Draženovića iz Hrastelnice, tijela ostalih nikada nisu nađena ili identifikovana.
Titanik je tada bio najveći putnički brod na svijetu!
Ipak, bilo je i onih koji su preživjeli – Mara Banski, Ivan Jalševac i njegov saputnik Nikola Lulić.
Lulić je bio seljačko dijete. Radio je na njivi i pomagao roditeljima sve dok ga nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, priča kaže da ovaj mladić nije htjeo da služi u vojsci koja nije srpska, pa je 1902. godine dezertirao.
Putnici sa naših prostora putovali su u trećoj klasi.
Kako nije mogao da se vrati kući, „trbuhom za kruhom“ krenuo je put daleke i misteriozne Amerike. Nakon godina rada u rudniku u Minesoti, Nikola se u jesen 1911. godine vraća u rodno mjesto.
Tu se međutim, i dalje teško živjelo. Nikola nikako nije mogao da nađe posao, pa je jedini izlaz bila ponovna „pečalba“. Sa njim je u „bijeli svet“ krenulo i nekoliko zemljaka. Sudbina je htjela da brod koji su izabrali bude baš Titanik.
Lulić je kasnije pričao da je Titanik bio kao ništa ranije viđeno. Uopšte nije ličio na brod nego na mali, plutajući grad. Ipak, taj “grad” je uskoro doživjeo potres koji niko nije mogao ni da sanja.
Putnici 3. klase nisu saznali da brod tone sve dok voda nije počela da im ulazi u kabine.
Na Titaniku je bilo 20 čamaca za spasavanje, nedovoljno da se spase više od 2.000 putnika i članova posade. Najveći bijes izazvalo je to što su, u haosu koji je nastao, čamci koji su spuštani u vodu bili poluprazni.
O tome kako se Nikola spasao postoje dvije verzije
U jednom trenutku, našao se u ledenoj vodi. Po jednoj verziji, na glavi je imao oficirsku kapu zbog toga su ga izvukli u čamac.
Nešto plemenitija verzija priča o tome da je spasao život djetetu koje je pored njega upalo u vodu, pa mu je djetetova majka – Norvežanka, pružila ruku i povukla u čamac.
Nikola je tako mogao da vidi tehnološko čudo tadašnjeg svijeta kako tone pred njegovim očima. “Karpatija”, brod koji je došao po preživjele, prevezao ga je do Njujorka.
Posle kratkog odmora kod rođaka u Čikagu, Nikola je nastavio putovanje i stigao u rudnik u Minesoti.
Tu je radio do kraja Prvog svjetskog rata, a zatim se zauvijek vraća u domovinu. U novoosnovanoj zajedničkoj državi je živjeo sve do smrti 1962. godine.
Imao je 79. godina.
