Piše: Bećir Vuković
Sudija ide ulicom i tegli torbu. Sudija se nagnuo na desnu stranu jer je torba teška…
Sudija sa teškom crnom torbom ulazi u zgradu, i poslije pola sata izlazi u drugom odijelu, ali sa istom teškom torbom punom ključeva…
Sudija je obišao jedan u nizu od svojih stanova…
Sudija sporo zamiče niz ulicu sa teškom torbom, preko zebre vadi maramicu i briše znoj ozadi niz vrat, jer – kad teglite tešku torbu stradaju vratni mišići – i ulazi u tek završenu zgradurinu…
Prilazi ulaznim vratima, vadi denjak ključeva, otključava ulazna vrata, ulazi u zgradurinu, zaključava vrata, i ulazi u lift koji još ne radi…
Vjerujem da sudije mnogo gube kad ih ljudi viđaju uživo…
(Ranije, gubili su glumci, u tranzicionim postkomunističkim vremenima to su sudije i tužioci…)
Nakon pola sata sudija izlazi iz zgrade, sada u trenerci i bez sunčarica, i nastavlja tegleći tešku torbu punu ključeva…
Sudija je prije podne obišao stanove preko Morače, popodne će obići stanove na drugoj obali Morače…
Grad jeste – kolektivno pamćenje. Kakvo pamćenje imaju vaše sudije – kako popamtiti toliko adresa sa kojima istovremeno raspolažete, još nije poznato sociološko – psihološkoj praksi…
Koliko sudija ima po nekoliko stanova, koliko tužilaca ima po tri – četiri stana, koliko profesorčina – prevaranata – koji su do pojasa zagazili u mutne vodurine politike, koliko stanova imaju bivši ministri ne samo kulture i poljoprivrede i turizma, koliko stančuga imaju bivši šefovi policije, koliko direktori banaka, koliko rektori…
Čovek je rođen da živi kao životinja, ali – on se upustio u avanturu koja nije prirodna – kaže Sioran.
U kakvu se – neprirodnu – avanturu upuštaju crnogorske sudije…
Sledeći Siorana, pomišljam da je čovjek, prije svega, biće pejzaža – ukras pejzaža – ukras šumovite Gorice, a ne biće lavirinta, sužanj u betonskoj – spavaonici ispod Gorice…
Svako od nas ima – lični odnos prema gradu, stara je definicija grada od Atine pa do Podgorice, ili obližnjeg Spuža…
Ali, kakav – lični odnos – prema gradu ima čovjek koji ima 10 stanova u tom gradu..?
(Sudija ima – denjak ključeva – izraz – koji je asocijativno popularan u crnogorskom gradiću Spužu, pa cijelim sutokom rijeke Zete, sve do grada pod Goricom…)
Ako ima postmodernih proznih pisaca u Podgorici, mogli bi da svoju prozu – ambijentuju – u Podgorici, i samo prate nekoga od brojnih sudija kako subotom i nedeljom obilaze svoje stanove…
Pratiti sudiju, i istovremeno opisivati – imaginarni grad…
Pisati i samo pisati o imaginarnom gradu sudija i kadija…
(Vjerujem da sam crnogorskim postmodernim proznim piscima ponudio fantastičnu ideju…)
Teško je reći nešto o Parizu što još nije rečeno, ali, eto imate provincija i palanki, u kojima jedan – stanar – ima deset – stanova…
(Sličnu zamisao imao je i Roman Polanski. U gradu se pojavio kolekcionar soba. Da bi priča prešla u strašni zaplet, kolekcionar je sudija, čiji je duh nezasit…)
Podstanari Podgorice davno su u(stan)ovili priču da jedan gradonačelnik ima 100 stanova…
Italo Kalvino, bez kojeg ne idem na ljetovanje u Igalo, piše:“ Ima gradova koji nisu iz stvarnog sveta.“
Igalo nije ni selo ni grad, Igalo i izlazi i ne izlazi na more. U jednoj sobi u Igalu sanjam da imam svoju sobu u Igalu…
Izvjesni tajkun iz Podgorice, u Igalu ima 1000 soba sa terasama…
Da li je još aktualna stara informacija, morali bi da provjere aktivisti „Za budućnost Herceg Novog.“
