Premijer Zdravko Krivokapić je na svečanosti povodom Dana nezavisnosti izrekao dvije istine.
Prva je da u Crnoj Gori neće biti promjene kursa, a druga, da ova Vlada nema podršku pozicije i opozicije-što u konačnosti znači da nema podršku ni naroda koji je 30. avgusta glas dao svojim političkim predstavnicima u Skupštini Crne Gore.
Činjenicu da je Krivokapićeva Vlada, samo nastavljač politike DPS-a u mnogim oblastima rijetko ko više dovodi u pitanje. DPS-ova politika je i dalje dominantna u spoljnoj politici. Kratkovidi spoljnopolitički kurs oličen u antiruskom i antisrpskom djelovanju obija se ovoj Vladi kao bumerang. Produžavanjem sankcija Rusiji, crnogorski turizam će ispaštati ove ljetnje sezone, a kako ekspertska Vlada sve svoje nade polaže u uspješnu turističku sezonu, pitanje je kakav nas finansijki epilog očekuje na jesen kada se budu svodili računi nakon sezone.
Koliko će štetu Crna Gora imati od održavanja loših odnosa sa Srbijom, vrijeme će pokazati. Očito je novoj Vladi isplativije da pošalje tri vojnika u misiju KFOR-a na Kosovu i Metohiji, nego da zajedničkim snagama sa Srbijom radi na svom ekonomskom oporavku na zadovoljstvo obije države i naroda koji u njim živi. Slanje vojnika na KiM nipodaštava trud pojedinih ministara i lokalnih čelnika koju su u prethodnom periodu posjećivali Srbiju i ulagali trud kako bi se između dvije zemlje produbila privredna saradnja na obostranu korist.
Od nemijenjanja DPS-ovog kursa, po Crnu Goru i njene građane pogubnija može biti premijerova izjava da ovu Vladu ne podržavaju pozicija i opozicija, i da je to nešto najbolje što je ovu državu moglo zadesiti u novijoj istoriji.
A zadesilo ju je stanje kakvo se ne srijeće u drugim političkim sistemima, da jedna vlast nema podršku političkih predstavnika (pozicije i opzicije) koje je u Parlamentu legalno i legitimno izabrao narod na istorijskim izborima 30. avgusta.
Time je Krivokapić najslikovitije opisao koliko mu je stalo do građana koji su poslednjeg dana avgusta ukazali povjerenje i poziciji i opoziciji, a samim tim i njemu.
Samo je po Zdravkoj političkoj teoriji najveća vrlina jedne vlasti da je niko ne podržava. U normalnim političkim društvima Vlada koja nema nečiju podršku, pozicije ili opozicije, mora da padne i da se pristupi biranju nove.
Iako je i sam u nekoliko navrata za sebe tvrdio da je politički laik, Krivokapić je morao čuti za fundamentalni politički princip po kojem izvršna vlast svoj legitimitet crpi iz Skupštine, odnosno narodne volje. Ispade da je ono što je mana vlasti u drugim demokratskim sistemima, u Crnoj Gori vrlina i najjači argument za njen opstanak.
Da li je to ova vlada neki čardak ni na nebu ni na zemlji, koja ima neki samoodržavajući efekat i perpetum mobile u svome temelju i koja je postala sama sebi cilj, pa uopšte nije važno da li je neko podržava ili ne, jer ona sama sebe podržava?
Takođe, nameće se pitanje kako je Vlada Crne Gore za ovih skoro pola godine egzistirala bez ikakve podrške u Parlamentu? Ko je u Skupštini Crne Gore glasao u tom periodu za zakone koje je Vlada predlagala? Da li je premijer zaboravio da mu je prvi saradnik i potpredsjednik Vlade predsjednik političke poziocinone parlamentarne partije, da je na lokalnim izborima u Nikšiću nastupao sa još jednom pozicionom partijom koja podržava njegovu Vladu u Skupštini i na kraju da li se Krivokapić sjeća da je najveću političku grupaciju u okviru parlamentarne većine predvodio na izborima 30. avgusta?
Izjavom da ovu Vladu ne podržava pozicija, Krivokapić se izgleda počeo ograđivati i od Alekse Bečića, sa kojim je jedino, održavao kontakte u prethodnom periodu.
Sve je te činjenice Zdravko prenebregnuo i ocijenio nepotrebnim u prazničnom nastupu, njegovoj Vladi „trećeg puta“ neophodna je samo podrška zapadnih ambasada, a za ostalo će se pobrinuti viša sila!
