Piše: Bećir Vuković
Ako se nisam zabrojio, 13. juli trajao je nekoliko dana.
Ako nisam sasvim u pravu, čitaoci će svejedno izračunati.
(Dva puta Đukanović, dva puta Bečić, i eto, četiri puta.)
Samo mozak – pralja – može smisliti takvu priredbu, reći će jednom zgodom Miloš Crnjanski.
Da ne bih upao u prljave poslove i političke intrige, nisam odgovarao raznim režimskim i „nerežimskim“ – praljama, ali proslavu Trinaestog jula, i komunističku predstavu apsurda, napustio sam nakon uručenja Trinaestojulske nagrade.
(Svakako, napuštanje predstave nije nikakva naročita priča – bolja priča za bolje dane – kao što ni predstava nije bila vrijedna usputnog skandala, da bi se o njemu pričalo.)
Na sceni – sa crvenim maramama – i crvenim kravatama titoista – pjevalo se Josipu Brozu.
U prvom redu – monaški skrušen – sedeo je mitropolit Joanikije. To je reprezentativna slika – potonjeg crvemog talasa.
Pored Mitropolita Joanikija, koji je dobio ime po onome kojeg su komunisti zvjerski rastrgli u nekoj jaruzi bukovičkoj, sedeli su i – izopšteni iz crkve.
Režiser, dakle, nije mogao sakriti ideju.
Ideje, ne smiju biti ogoljene, ideje ostavljaju prostora i poslije predstave, o dobroj predstavi, ili filmu, pišu se tekstovi i tumači godinama. Ova ideja a priori se shvata, o njoj nemate nijednu dodatnu, suvislu riječ.
Živimo li stvarne predstave totalnog apsurda, potonjeg crvenog talasa.
Mitropolit Amfilohije svaku besedu završavao je – opomenom – na strašnu bolest – brozomoru – koja je u – crveno – zavila Crnu Goru.
Na dan 13. jula, opet je predsjednik Skupštine Bečić – na svoju ruku režirao – dan policije – i prošetao – privatnim – crvenim tepihom – ispred postrojene policije.
Drugi Dnevnik TVCG na scenama apsurda sa Bečićem u glavnoj ulozi, potrošio je 13 minuta i 13 sekundi. Ko ne vjeruje može da zaviri u minutažu.
(Kako god, mišljenja smo, da je ministar turizma, imao više „prava“ da postroji policiju nego predsjednik Skupštine.)
(Bečić je poslao i miroljubivu poruku – on, neće – izvesti policiju – protiv političkih neistomišljenika.)
(Političar, tokom mandata – žrtvovanja za narod – mora voditi računa o svim sitnicama predstave koju iznosi pred narod.)
„Suza ne zna za politiku, niti politika zna za suzu“, pisao je Rastko Petrović prijatelju iz Amerike, moleći ga da mu pomogne da se vrati u zemlju.
Prijatelj, nikad nije odgovorio. Pesnik je umro u tuđini.
Prijatelj je već plandovao u vili na Dedinju, i brstio bršljan koji je gutao vilu. Prije useljenja, vlasniku su na pragu prosuli mozak.
Tako je pesnik – nadrealista – živeo stvarni nadrealizam u krilu socijalizma. I, kao svaka pralja, čistio i peglao krvave kostime za komunističke pirove i predstave.
I danas se odigravaju iste komunističke predstave u krilu postkomunizma.
(Kao što nemaju pretke, pesnici nemaju ni prijatelje, kaže Crnjanski.)
Pesnik – sa zapetim lukom – sam odlazi u lov.
„Suza moja nema roditelja“, stihovao je pustinjak Cetinjski, vladika Rade, kome su isti komunisti – ubili grob.
Da li se 13. juli proslavljao na Lovćenu, pitanje koje ima smisla.
Zato, u apsurdnim scenama proslave dana državnosti nema NJegoša, ali ima Broza. Broza – groboubice.
Da li se i danas nastavlja sa proslavom 13. jula. Osim, što će na TVCG po stoti put prikazati neki Bulajićev film.
Jedno su Poezija i Suza. Komunistički režiseri skrnave i poeziju, i suzu.
