Piše: Emilo Labudović
„Kad jednom pojedeš govno, džaba ti je usta ispirati“, znala je da kaže moja pokojna baba umjesto bilo kakve polemike sa onima koji su pljuvali pa lizali, lagali pa se kajali i trag zametali za Goleš planinu. Ta toliko jetka, a tako istinita, definicija mogla je da sublimira tomove rasprava, analiza i tumačenja pokušaja manevrisanja onih koji su zatečeni spuštenih pantalona. Činjenica je da je politika prilično klizav teren na kojem opstaju samo savitljivi i oni skloni puzanju, ali takođe je činjenica (kralj iz Rastoka bi rekao – neupitna) da se i na tom klizalištu mora voditi računa o dostojanstvu, datoj riječi i uspravnom stavu koji priliči čovjeku i koji ga izdvaja iz životinjskog carstva. Ali, „šta je čovjek a mora bit’ čovjek“?
Ima, međutim, ili je makar postojala, granica ljudskosti koja se čak ni u kaljuzi u koju se svedena javna politika ne smiju, ili se makar do sada nije smjela, preći. Tu granicu ispod koje je sve neljudski, nemoralno, kukavički i anticivilizacijski predstavljala je, a trebalo bi da i dalje predstavlja obaveza pijeteta prema mrtvima. Posebno prema onima čija je smrt posledica zločina, nasilja, nemoći pred moćnima, jednom riječju – žrtvama. Ali, evo neko vrijeme, čak je i taj neprikosnoveni i u crnogorskom etničkom i etičkom nasleđu tabu biblijske snage srozan i bačen pod noge dnevnopolitičkog nadgornjavanja i prizemne trgovine. Taman se stišala netom podignuta prašina oko srebreničke rezolucije a na pomolu je novo prašinjarenje u vidu rezolucije o zločinu u Pivi i Velici. Na prvi pogled reklo bi se da novi predlog pred Bogom i zakonom treba da ispravi staru nepravdu i da stradanje Pivljana i Veličana javnom osudom izjednači sa Srebrenicom. Ali, nije nego.
Ne treba previše analitičke mudrosti da bi se, bez ikakve druge, pogotovo ne stranački ostrašćene, primisli shvatila pozadina predloga nove rezolucije. I slijep, i politički analfabeta, uočili bi da je riječ o pokušaju „vađenja“ i zamagljivanja kojima „demokrate“ žele da sa svog ljudskog i političkog lica speru blato kojim su se ukaljali podrškom posebnom vrednovanju srebreničkih žrtava. Sistemom osvjedočenog „evet efendija“ koji bi da klima glavom na sve strane, svjestan da se onomad glasanjem „za“ od svoga gesla „pobjede a ne podjele“ priklonio ovom drugom dijelu, „naš Aleksa“ je izvadio predlog slične rezolucije DF koji mu se više od pola godine kiselio u fioci, i ustao protiv nepravde učinjene svim srpskim žrtvama kategorisanim (opet njegovom formulacijom) u „druge“. Obrazloženje kako je riječ o svojevrsnoj popravci DF predloga koji nije sadržavao i pivsko stradanje samo je jeftina pravna mimikrija iz pera demagoga nad demagizima, Moma Koprivice. Jer, i na prethodni tekst rezolucije moglo se i mogli su djelovati amandmanski i ispraviti previd ili nepravda prema stradalim Pivljanima. Kao što se sličnim amandmanom moglo ustati i protiv eskluziviteta mrtvih iz Srebrenice u odnosu na sve druge, srpske i muslimanske. Ali, ne, „demokrate“ su, po ko zna koji put morale da dokažu svoj „demokratski kapacitet“ prihvatanja svega što dolazi iz političkih bjelosvjetskih radionica i laboratirija čija smo mi zamorčad. A onda, kad je njegova podanička poslušnost naišla na žestoku reakciju domaće patriotske javnosti, „naš“ (a posebno „njihov“) Aleksa se prisjetio i rana roda svoga i sada pokušava da se opravda i zabašuri otvorenu izdaju. Ali, kako to često govore u kockarskim krugovima, „nije majka klela sina što se kockao već što je pokušavao da se vadi“!
Prisjećam se nezaboravnih predavanja jednog od najvećih poznavalaca pravne teorije i prakse, dr Radomira Lukića, koji nam je, osvrćući se na tamnu stranu političke medalje, naročito na laž u pravu i politici, govorio, (srpski precizno i neuvijeno): „jeli govna velikom ili malom kašikom, jednako ćete smrdjeti“! A u čitavoj ovoj podvali najviše smrdi gotovo ucjenjivačko „očekivanje“ predlagača rezolucije da će je „svih 41 poslanik skupštinske većine podržati“!?. Već viđena situacija testiranja u kojem svaki odgovor znači gubitak. Ko ne glasa za Srebrenicu nije demokrata i evropejac, ko ne glasa za Pivu i Veliku nije Srbin i nije patriota – politička zamka dostojna jedne Sfinge. Ali, čitav establišment „demokrata“ sa sve čuvenim mešetarom i demagogom, Momom Koprivicom, ne uspijevaju da sakriju svoje Janusovo lice i da novom rezolucijom izađu iz sjenke one prethodne.
I sam sam nebrojeno puta ukazivao na neljudsko i nepatriotsko trpanje pod tepih istorije istine o sveopštem stradanju našeg naroda, naročito onog iz Pive i Velike. Imam u tim krajevima, naročito u Velici koja je tik do mog Šekulara, veliki broj prijatelja i, u nekim drugačijim okolnostima, rezoluciju o njihovoj golgoti dočekao bih raširenih ruku. Ali, neka mi ne bude oprošteno, svjestan grijeha koji mogu ponijeti na svoju dušu, ovo „demokratsko rezolucionisanje“ mi previše liči na onu rečenicu sa početka ovog teksta. I to velikom kašikom! Stoga – ne, hvala, ako je i od vas, previše je!
