Piše: Vladimir Đapić
Mislio sam da će sa odbranom SPC u Crnoj Gori nestati oni koji su je iznutra potkopavali, koji su rovarili i čekali neku svoju priliku da izbiju u prvi plan.
Mislio sam da će nestati oni sveštenici koji su nam branili da na litijama nosimo crkvenu zastavu, zvaničnu crkvenu zastavu SPC sa krstom i četiri ocila koja je, očigledno, bola oči pojedincima čak i unutar same SPC.
Mislio sam i da će se, nakon više godina, na Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću zavijoriti navedena zastava, kao što se nekad ponosno vijorila.
Mislio sam i nadao se, iako sam sve vrijeme znao da unutar crkve postoje ljudi koji, u najmanju ruku, sjede na dvije stolice.
A takvih je, zašto to ne reći, priličan broj!
Mislim da su neki ljudi dali sebi za pravo mnogo više nego što im pripada i što zaslužuju. „Po djelima njihovim prepoznaćete ih.“
To su oni koji uvijek koriste termin „Mitropolija crnogorsko-primorska“, „slučajno“ zaboravljajući nastavak „srpske pravoslavne crkve“!
To su oni koji govore o Crnogorcima koji su masovno izašli na litije, pravdajući se da su mislili na državljane Crne Gore. A mi znamo ko su ljudi koji su bili nosioci litija i koji su se, uz svesrdnu podršku svoje braće koja se deklarišu kao nacionalni Crnogorci, izborili za promjene.
To su oni na čijim tribinama i okruglim stolovima osvjedočeni srbomrsci govore o litijskom pokretu, iako istom nikad nijesu pripadali niti su mogli osjetiti tu ljubav, snagu i energiju.
Mogao bih još nabrajati, ali ću se ovdje zaustaviti.
Očigledno je da se neke stvari više ne mogu gurati pod tepih i da je krajnje vrijeme za njihovo rešavanje.
Naravno, neki će me sad optužiti. A ja ću im samo odgovoriti:
NIJE SRPSKI ĆUTATI.
