Piše: o. Darko Đogo
Da ima nešto u danima – nešto što slutiš i kada ne znaš – pokazuje moje razmišljanje o pripovjeci u kojoj bi glavni junak bio netjelesni postmodernista i cinik, vječito „iznad situacije“. Ono je samo par časova kasnije dobilo konkretan, vrlo konkretan izraz u jednom upravo takvom spisaniju inače zanimljivog sagovornika Aleksandra Đokića.
Valjda kao izraz ove postmodernističke nadsituacijske metafizike i ideologije i Mitropolije, tekst je objaven ni manje ni više – na zvaničnoj internte stranici Mitropolije. Tako se nekako i zaokružila priča, a naslijeđe Mitropolita Amfilohija – čovjeka koji je čitavog života tragao za pasjim grobljima „klasnih neprijatelja“, čovjeka koga su samo jedni zvali „Risto sotono“ konačno je postalo odveć slabo da odbrani sveštenu Mitropoliju od poriva da se u isti koš strpaju žrtva i dželat, zarad zajedničke budućnosti koje nema bez ideološke uravnilovke, ma koliko ona sramna bila.
Iako piše u metaperspektivi – koja uvijek odiše duhom osnovne ideologije savremenice – ideologije kompromisa – dr Đokić ovdje potpuno promašuje ne samo idejnu ravan (namjerno karikirajući, recimo, srpsku zavjetnu misao i kulturu koja nije samo pusta projekcija paganskog neonacizma, kako bi se iz njegovog uratka dalo zaključiti već vijekovno „duhovno iskustvo“ po riječima Žarka Vidovića da bi je zatim sveo u istu ravan sa dukljanskom ideologijom) već i istorijsku istinu jer u istu ravan stavlja „Veliku Srbiju“ – sinonim za bilo koju Srbiju osim AVNOJevske, izraz smišnjen za operatovno djelovanje Austro-Ugarske i svih ostalih nekolonijalnih osvajača i „crvenu Špartu“ – očiglednu produkt ustaške i komunističke mitologije – koji je nastao iz istih pobuda kao i „velikosrbijanski mit“. Tako su Srbi krivi za „Veliku Srbiju“ – iako su upravo pravljenjem „Šparte“ i otkidanjem srpskih krajeva svedeni na „Srbiju“ koje, valjda, terba doživotno da se stide.
Za samo jednu stvar odajem priznanje dr Đokiću i braći u Mitropoliji. Za stav da nema više izvinjavanja.
Nema. Pretjerali ste, dragi moji.
Treba da vas je sramota do kraja života.
Nasleđe pokojnog Mitropolita Amfilohija je ukinuto odmah nakon njegove smrti …
Svaka autonomija MCP koju je pokojni Amfilohije prvenstveno svojim autoritetom ostvario , ukinuta je odlukama svetog sinoda SPC odmah nakon njegove smrti .
Tako da je MCP sada u rangu bilo koje od 40 eparhija crkve Srbije !
Svetome Savi i Simeonu, Svetome Petru Cetinjskom i Vasiliju Ostroškom molimo se da vas, velikocrnogorce po mjeri papiste Palovinetija koji, krijući se iza mantije i hrišćanske retorike,pokušavate da uništite srpsku istorijsku samosvijest Crkve Srpske, one Crkve koja govori našim srpskim jezikom već osam vjekova, ili da vas urazume ili da vas na svaki način spriječe da više sablažnjavate vjerni narod Srpske Crkve u Crnoj Gori.