Piše: Luka Tapušković
…pita jedan. A šta bi bilo kad bih ti kazao prijatelju da volim i Cetinje i Beograd? Šta bi bilo kada bih ti kazao da isto tako volim i Moskvu, Jerusalim, Atinu, Kijev i Njujork, da volim svaki grad gdje je makar jedan pravoslavni oltar gdje se prinosi služba Hristu Bogu? Voliš, kažeš, Cetinje, a Beograd ti je mrzan jer ko su, Bože moj, oni da se miješaju u naše stvari – bruka! Samo zamišljam kad bi katolički biskup iz katedrale sv. Trifuna u Kotoru kazao „A što se nama taj mrzni Vatikan miješa, ovo je Crna Gora, ođe se MI pitamo, mi smo najbolji Katolici na svijet!“
Ili najbolji Srbi. Ili ćemo bit najbolji, ili nećemo bit Srbi. Iz inata. Dobro došli u komitski pokret.
Odmah, kad se pročitaju ovi prvi redovi, bi uslijedili komentari – pa nije to baš tako. Ali jeste brate moj, jer si ogrezao u mržnji prema bratu svome i što u kritici vidiš napad a ne zabrinutost brata svoga, i od svoje sujete, one naše poznate, crnogorsko-brdske ne vidiš šta time činiš! Dosta se, veli, Beograd miješao u naše unutrašnje stvari, dosta smo se mi njima izvinjavali… A za šta se izvinjavate, gospodo hrišćanska? Za upozorenja da postoji realna opasnost da se razjedinjenje sprovede unutar Crkve, umjesto kroz DPS i Zakon o slobodi vjeroispovjesti? Zar misliš, dobri moj Hrišćanine, da je sve završeno 30. avgusta? Naivno.
Pa kaže: „Nije se litijalo u Beogradu no u Crnoj Gori, oni nama treba noge da peru.“ Izvini, brate Hrišćanine, ali kako ti, kao Hrišćanin, možeš uopšte to da pomisliš? I ti i ja treba da smo SREĆNI što nas je Gospod UDOSTOJIO da budemo dio Litija za odbranu svetinja i Njegovog imena, jer se po Njegovom dopuštenju to i desilo! Niti si zbog toga išta veći, niti išta manji od bilo kog drugog Pravoslavca na planeti! Da kleknemo i da se pokajemo za sve grijehe koje smo činili i koje ćemo činiti, a ne da „opanjkavamo“ braću iz Beograda zato što se litije kod njih nisu desile, jer, po Njegovom dopuštenju, tamo nisu ni trebale da se dese. I sami Gospod se ovaplotio, ne da bi sjedio sa pravednicima, već da bi bio utjeha grešnima.
Ne pišem sve ovo za džabe, niti mi pada na pamet da ubijam pravo na slobodno mišljenje, kako klira tako i laika. Ovo pišem jer se mora istaći gdje vodi ovakva retorika, a i više je nego očigledno. Sjutra će se, u budućnosti, za 50, 100, 200 godina, ta naša „buntovničko- crnogorska“ retorika koristiti kao baza za novi temelj ideje da crnogorska crkva bude samostalna, nezavisna od SPC. To je legitiman zahtjev, ako realno sagledamo. Žele da imaju nešto svoje, ok.. Ali sjetite se, isto tako, riječi Svetih Otaca: „NI MUČENIČKA SMRT NEĆE OPRAVDATI GRIJEH RASKOLNIKA.“ Sjetite se toga, i razmislite….Dobro razmislite, šta radite.
Sjetih se, dok ovo pišem, priče o 7 braće i ocu koji im je dao snop od 7 prutova. Dao im je zadatak da ih slome. Jedan po jedan, pokušavali su, ali nisu uspjeli, previše je snop bio tvrd. Kad ni jedan od sedmoro braće to nije uspio, otac je uzeo stvari u svoje ruke. Razvezao je snop, i lomio prutove jedan po jedan. Tako i mi, ako pokušamo, uopšte i pomislimo, da se ne držimo zajedno sa svom našom Pravoslavnom braćom, slomiće nas. Kao prut. A ako se držimo zajedno, složno, čvrsto, kao snop prutova, pod plaštom naše svete Srpske pravoslavne crkve, nema toga majčinog sina da se rodio na planeti koji će moći da nas slomi, braćo hrišćanska.
Srpska pravoslavna crkva je nedjeljiva i nerazdjeljiva. Srpski narod je jedan i jedinstven i koliko god pokušavali da bježite od toga, koliko god „mrzjeli“ Beograd, vi ste svi ipak naša braća i sestre kojih se nikad nećemo odreći, a eto, bratski da vas zamolim, nemojte ni vi nas. Imamo isti oltar. Kako na Cetinju, tako i u Beogradu. Ne damo svetinje, jesmo li tako pričali? E pa ne damo ih ni na Cetinju, ni u Beogradu. Ni na raspetom Kosovu, našoj matici.
Ova retorika, crkveno-separatistička, je pogubna, bratijo moja. Već imamo mnoštvo braće koji žele, u nekom svom hiru, da ne budu dio našega jedinstva, i draže im je „belvederisanje“ nego sami Gospod Bog…A opet su i oni naša braća kojima se treba približiti Hristov oltar. Zašto onda to sad moramo to i vama da govorimo?
Onaj, od naroda izrođen, litijski poklič NE DAMO SVETINJE, je mnogo više od prostog pokliča vjernog naroda koji protestuje protiv bezakonja. To je životno opredjeljenje. Ne damo. Jer je naše. Bez zakulisnih igrarija. Jedinstvo je ono što nas krasi. Jedinstvo u Hristu, raspetome i vaskrslome.
Niko nema ništa protiv Beograda.
Ali treba vi da prestanete da se dodvoravate ludaku sa Dedinja, koji je sramota za svakog Srbina, bilo gdje u svijetu.
Svaka čast kućo. Da pročitaju ovi dualni konformisti zvani Srbi Crtica Crnogorci.
Ja sam iz Cuca, ali mnogo volim Beograd, Cetinje mi, osim manastira ništa ne znači. Evo odgovor jednog običnog čitaoca.
Pitanje: Voliš li više Cetinje ili Beograd?
Odgovor: Beograd.
Da je pitanje volim li više Cetinjski manastir ili Hram Sv. Save, odgovor bi bio – jednako! Svaki naš hram i crkvicu volim jednako. I u svakom se osjećam isto. Manastir Piva, Morača, Ostrog, Podmaine, Podlastva, Studenica, Manasija, Mileševa, Visoki Dečani, Hilandar, Krupa, Krka, Tvrdoš… Svi su mi isti i ne pravim razliku. Možda se negdje više divim freskama, negdje spoljnoj arhitekturi, negdje istoriji, ali se pred ikonom u bilo kom od njih osjećam isto. I u bilo kojoj seoskoj, „maloj“ crkvi, osjećam se kao da sam u Jerusalimu. Ali, pošto je pitanje da li više volim Beograd ili Cetinje, odgovor je Beograd. Ljepše se osjećam u Beogradu. Osjećam se kao kod svojih, kao da sam kući, a u Cetinju se osjećam nepoželjno, neprijatno i kao stranac. I u svakom gradu u Srbiji se osjećam ljepše nego na Cetinju. I ne prihvatam ove „umetke“ sa crticom ili bez nje. Ja sam Srbin, a ostalo su geografske odrednice (Dalmatinac, Hercegovac, Šumadinac, Vojvođanin, Krajišnik i sl.). Iskreno rekoh svoje, a vi slobodno opletite…