Može li se crnogorskim jezikom pisati na ćirilici?

Autorski tekst za BORBU piše: Muharem Bazdulj, književnik i novinar

Fokus globalne pažnje je već nedjeljama na Ukrajini. Zapadni mediji najavljuju da rat samo što nije počeo. Užasno mali procenat današnjih Evropljana u svom iskustvu uopšte ima rat, pa je dio njih sklon romantizovati rat. Mi koji znamo šta je rat, rat zasigurno nećemo romantizovati. S druge strane, međutim, najveći dio našeg svijeta nema nikakvo vlastito iskustvo sa Ukrajinom, pa je s te strane otežano osjećati pravu sućut.

Posljednje predkoronske godine bio sam u dva navrata u Ukrajini, oba puta po nedjelju dana, prvi put Kijev i Lavov, drugi put samo Lavov. Prvi put sam bio na nekoj velikoj akademskoj konferenciji koju su organizovali Amerikanci, drugi put sam bio na Sajmu knjiga, pošto je moj roman „Koncert“ preveden na ukrajinski jezik i objavljen tamo.

Dao sam nekoliko intervjua i ostao zbunjen jer se u svim intervjuima jedno pitanje ponavljalo kao refren, i to pitanje kakvo nisam očekivao. Glasilo je ovako: „Dolazite iz Srbije, jedne od rijetkih zemalja u kojoj se koriste dva pisma, latinica i ćirilica, smatrate li da je privilegija pisati na jeziku sa dva pisma?“ Ja sam uvijek odgovarao potvrdno, da zaista mislim da je privilegija pisati na jeziku sa dva pisma i imao sam osjećaj da taj moj odgovor prija mojim sagovornicima, ali nisam znao zašto.

Onda me je jedan prijatelj prosvijetlio. Znaš, rekao mi je, ukrajinski se, kao i ruski, piše samo ćirilicom, ali dio radikalnih ukrajinskih nacionalista sada predlaže da se uvode i latinica kao alternativno pismo, a zapravo prelazno rješenje prije potpunog ukidanja ćirilice jer im se to čini kao jedino trajno odvajanje od ruskog jezika i ruske kulture.

Zavodljivo je praviti analogije između odnosa Rusije i Ukrajine odnosno Srbije i Crne Gore, ali čini se da su se crnogorske elite usuđivale da idu dalje od ukrajinskih u pokušaju finalnog „preloma“ identiteta. U Ukrajini je, barem dosad, uvođenje latinice ostalo fantazija, dok su u crnogorski standard hladno unesena dva nova grafema.

Odbacivanje ćirilice tu je došlo i mnogo prije. Prelazak „Pobjede“ na latinicu samo je simbolički najvidljiviji trag praktično potpunog izbacivanja ćirilice iz javnosti i javnog prostora u Crnoj Gori. Naoko paradoksalno, u pokušaju aproprijacije identiteta, dukljanski nacionalisti ne odbacuju ni crkvu ni Njegoša, nego samo kažu „to nije srpsko, to je naše“. I mada bi mnogo s mnogo više prava mogli da kažu kako je ćirilica (i) njihova, to nikada nećete čuti.

Bilo šta što crnogorsku kulturu povezuje sa srpskom iz njihove perspektive je štetno, pošto ukazuje na bliskost i donedavnu nerazdvojivost. Ima tu i bizarnih primjera. Prije neku godinu, prisustvovao sam zabavnoj raspravi na recepciji jednog kotorskog hotela. Gost je vrlo ljubaznim tonom, makar i malo teatralno rekao, kako na kablovskoj televiziji u svojoj sobi ima i HTV1 i HTV2 i HTV3 i hrvatski RTL i razne sarajevske kanale, ali da nema nijedan srpski. Odgovor recepcionerke je očito bio naučen, odnosno, reklo bi se, da nije prvi put odgovarala na isto pitanje; rekla je: „Pa imate Pink Montenegro“. Bliskost sa hrvatskom kulturom u tom smislu nije „štetna“, pošto uvijek postoji vjerski faktor kao linija razdvajanja, što nije slučaj kad je riječ o bliskosti sa Srbima i Srbijom.

Naposljetku, tu je i jedna geopolitička stvar. Ćirilica priziva i veze s Rusijom, a u konktekstu članstva u NATO savezu tu i nije najpopularnija moguća asocijacija. Iako su svi važni pisani spomenici s teritorije Crne Gore unazad stotinama godina napisani na ćirilici, šta je to u poređenju s bivanjem „na pravoj strani istoriji“. Kad čuješ te NATO propagandiste da koriste frazu „prava strana istorije“ čini ti se da oni u nju zaista vjeruju i da članstvo u ovom savezu za njih nije dobra ili loša geostrateška odluka, nego civilizacijski izbor, pristajanje na um. Za njih vjerovatno uopšte nije slučajno da se jedino mediteransko naselje na evropskoj morskoj obali koje se službeno ne nalazi na teritoriji zemalja NATO saveza zove – Neum.