Piše: Bećir Vuković
Ulazak Rusa u Ukrajinu vrlo je nepogodno za razmatranje…
Svedočenje, dakle, bilo kakvo, pa i ovakvo, ne može biti pravilno procijenjeno…
Kako god, neprihvatljivo je ikakvo svedočenje iz druge ruke. Ako ne svedočite pod zakletvom, vaše svedočenje ne zaslužuje bilo koji sud. Ni onaj najviši, niti ovaj svagdanji, ovozemaljski…
Sudrali su se narodi i ranije, bilo sumnjivih svedočenja iz treće ruke onih koji su rođeni nekoliko stotina godina poslije iskrcavanja na divlje obale mora i okeana, bilo je i biće krvoprolića, heroja i izdajnika, i plaćenika, i dezertera sa činovima…
Pa ipak svedočenje savremenika je najsumnjivije. Pogotovu svedočenje učesnika sudbonosnih bitaka. Zna se, učesnici revolucija najveći su lažovi…
(I što veći brkovi, veći lažovi…)
Nemojte se osvrtati ni na proročanstva, Nostradamusa i Vangu, i babu Smiljanu iz doline Tare. Šta će se sve Bože Svemogući desti na Istoku baš 2022. godine. Sve su pogodili, samo su promašili dan, i sat…
Ja vam nudim priču sa istoka. U carstvu jednim ne zna se kojem, živio car čije se ime zaturilo u šumivima vremena. Ali, ostala priča o carevom ogledalu. Svakog jutra u osvit sluga je skidao platno sa ogledala, i kradom pogledao svoj lik u ogledalu, iako je znao da se pogled u ogledalu glavom plaćao. Poslije godina i godina srećnog života, jednog jutra u ogledalu sluga zatiče cara sa bijelom perikom, i bijelom bradom, u bijeloj svilenoj košulji sa širokim klobukovima…
Istog trena sluga je pao u ogledalo i zajedno se stropoštali pred careve papuče. Car je iz zdruzgotina izvukao na komade iskasapljenog slugu, povio u ono platno i žalostan sahranio ga u vrtu prije nego je sunašce zasjalo sa zelen brijega…
(Da li je došlo vrijeme za tumačenje ove priče sa istoka, sami prosudite…)
I postavnjam jedno pitanje. Zašto mnoge Ukrajinke nose debele pletenice. Debele plave pletenice kao pite skružane oko glava…
Koliko me pamaćenje služi, i nekolike ambasadorke, Ukrajinke, nosile su debele pletenice. Mimo cijelog svijeta…
Prije petnaestak godina, na izvesnoj vožnji Skadarskim jezerom, sa nekoliko sveštenika i pjesnika, i vladikom, bila je i ambasadorka Ukrajine. Negde, usput, pri opuštenoj atmosferi, pitao sam ambasadorku, zašto nosi tako velike pletenice. Da li pletenice znače – nešto – posebno…
(Pročitao sam ambasadorkinu reakciju, iako je ostala u ubeđenju da sam je, tek, onako, usput, pitao…)
Svakako, tim gestom, Ukrajinke čuvaju nekakvo sjećanje. Ako ne čuvaju sjećanje na svoju babu (a ne čuvaju), to vam mogu svedočiti, zašto nose pletenice. Na šta čuvaju sjećanje, usput, pitam i vas…
Jeste, svaki pravi odgovor štošta otkriva…
