Misliti u upropaštenom jeziku

Za BORBU piše: Muharem Bazdulj, književnik i publicista

Početkom devedesetih, u kontekstu građanskog rata koji je razorio Jugoslaviju, Arsen Dedić je napisao stih „u upropaštenom jeziku“. Mislim da nema stiha kojeg sam se češće prisjećao u proteklih petnaestak dana, otkad je počeo rat u Ukrajini. Tih devedesetih javni prostor dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika bio je u potpunosti zagušen „umilnim i prijetećim glasovima“ i svako ko se čuvao „pogrdnih riječi“ i „neljudskih gesti“ bio je stjeran na marginu.

U globalnom kontekstu, naš rat je bio seoska tuča, krvava, vulgarna i gadna, ali bez velikog uticaja na ostatak svijeta. Čak i oni koji su se javno solidarisali sa patnjama naših nesrećnika, pisali su tih dana i nedjelja da je u svijetu „devedesetih bilo dobro svima, osim mrtvima, a možda zapravo i njima“.

Rat koji je počeo prije malo više od dvije nedjelje manje je krvav, vulgaran i gadan, barem dosad, ali je mnogo više od seoske tuče i mnogo je više upropastio jezik, više ne i samo (bivši) srpskohrvatski, nego i mnogo veće i uticajnije jezike. Toliko se blebeće, toliko jednostrano, da čovjeku dođe da zašuti kao u onom andrićevskom performansu, da barem za jedan glas smanji tu besmislenu halabuku.

Govori se o nastavku hladnog rata. Jedna od najvažnijih knjiga o hladnom ratu, započinje nezaboravim motom, stavom koji je navodno negdje izrekao jedan stari Jevrejin iz potkarpatskog kraja: „Ako se dvojica svađaju, a jedan je poštenih 55 posto u pravu, to je veoma dobro i nema razloga da se grize. A onaj ko je 60 posto u pravu? To je divno, to je velika sreća i neka Gospodu Bogu zahvaljuje! A šta da se kaže za nekoga ko je 75 posto u pravu? Pametni ljudi vele da je to veoma sumnjivo. A šta sa 100 posto? Onaj ko kaže da je 100 posto u pravu, gadan je siledžija, strašan razbojnik, najveći lupež.“

Naš javni prostor napunio se gadnim siledžijama, strašnim razbojnicima i najvećim lupežima. Ima ih na obje strane političkog spektra, ali s jedne se mnogo gorljivije hvale kako su sto posto u pravu. Čak ni kod najradikalnijih rusofila nisam čuo da s prezirom atakuju na (sve) Ukrajince, obično govore o „banderistima“, dok se s druge strane ne „kanseluju“ ni putinovci, ni ruski šovinisti, ni neostaljinisti, nego (svi) Rusi.

Ta „perverzija po domaćim nastranostima“ ne preslikava se, naravno, vjerno na izvornu situaciju u ratnoj zoni. Ovih dana je Noam Čomski dao intervju koji vraća vjeru u mogućnost racionalnog, nijansiranog i objektivnog sagledavanja situacije. Na konkretno pitanje zašto je ruski predsjednik odlučio da započne invaziju baš u ovom trenutku, Čomski odgovara tako što odmah na početku pravi digresiju: “Prije nego što pokušamo da odgovorimo na to pitanje, moramo navesti nekoliko nespornih činjenica.

Najvažnije je reći da je invazija Ukrajine ratni zločin najvišeg reda, koji se može uporediti s američkom invazijom Iraka i Hitlerovom i Staljinovom invazijom Poljske u septembru 1939, da pomenemo samo dva najpoznatija primjera. Uvijek ima smisla tražiti objašnjenja, ali nema opravdanja, nema olakšavajućih okolnosti“.

Ova dijagnoza je primjer intelektualnog poštenja jer u isti rang stavlja dvije slične istorijske situacije koje gotovo niko ne stavlja u istu ravan. Radikalni rusofobi svako malo povlače analogiju sa Hitlerovom napadom na Poljsku, dok oni koji bi Rusiju da opravdaju i ovu agresiju relativiziju prizivaju američku invaziju na Irak. Ona im je, međutim, podjednako slična. Tačno onoliko koliko ima smisla Putina nazivati novim Hitlerom i novim Staljinom, ima ga smisla zvati i novim Džordžom Bušom odnosno Tonijem Blerom. I tačka. Ko nije spreman krenuti iz te pozicije, bolje neka ćuti.

Kasnije Čomski na svoj briljantan i sugestivan način odgovara i na pitanje o Putinovom tajmingu, ali to je ovdje manje važno. Važnije je da nam da je primjer da se i u upropaštenom jeziku dade misliti. Mada je sada možda hrabrost i važnija od racionalnosti. Neke od najboljih analiza globalne situacije u posljednje dvije nedjelje čuo sam u kafani, od ljudi koji su inače publicisti i javni intelektualci, ali vam u povjerenju kažu kako se ne usuđuju da napišu ono što, eto, smiju da govore u zatvorenom i povjerljivom prijateljskom krugu.

Mnogo je važno u ovom trenutku suprostaviti se odvratnom hajkačko-stadarskom mentalitetu društvenih mreža, interesnih skupina i grupa za podršku i vjerovati u slobodnu javnost. Ona, naravno, ne postoji u vakuumu, nego se stvara performativno, svakim javno poduzetim aktom slobodnog mišljenja. Ako toga ne bude, nema nam spasa, bez obzira na to kako ovaj rat završi.