ĐINĐIĆ: DEVETNAEST GODINA POSLE

Piše: SIBIN

„Najbolji bližnji je mrtav bližnji.“ (Kjerkegor)

Habermasov đak, filozof koji je precizno detektovao zapušena i zakrčena čvorišta neekstenzivnog marksizma, u knjizi „Jesen dijalektike“, koju je iscrpno u eseju analizirao filozof Milorad Mida Belančić, po vokaciji dekonstruktivist i deridijanac.

Vele: došao je prerano! Međutim, neophodnim se čini razumjeti da, zbilja, istinska revolucija ne čeka svoj momenat i situaciju (nekakvu pukotinu u protoku događaja), nego je stvara.
Reformator i vizionar, nastojao je stvoriti zapad na balkanu, toj krajputnoj krčmi.

Basara dobro kaže (knj. „Gnusoba“(sad) Đinđić, ipak, dublje gledano, nije bio toliko pragmatik, prije možda potonji politički romantičar, koji se evropske karijere odrekao kako bi pomogao svojoj zemlji da se iščupa iz miloševićevih ralja. Mada, priznao mu je da je bio prvi političar koji je shvatio da je komunizam pao.

Ako živimo u projektu nedovršene države, sledstveno tome mi smo pretkulturno i nesavremeno društvo. Mentalitet koji gaji kult vođe, lidera, autoriteta, i otud se ovdje živi realnost – prakse pokoravanja!

Bio je uvijek spreman regionu pružiti ruku demokratije, svakom dopustiti da se vodi svojom politikom i ekonomskim interesima. U politici je nastojao održati dostojanstvo, pred zapadom uvijek iznoseći nepokolebljiv stav.

Nije Đinđić došao, dakle, prerano, nego mi funkcionišemo samo dok kasnimo za njim, umjesto civilizacijskih vrijednosti kačeći se za populizam naš nasušni (visoko podignute, gromko rečene, no ipak sve same isprazne riječi), za despote i feudalce, patriote sumnjivog kapitala, u post-tranzicionim vremenima prepoznatim još po konfuziji i raspeću između jedne mrtve ideologije i one koja kao demokratija jeste uvijek već u dolasku.

Ali, da li i za nas?!