Možda će Putin i pokorit svijet al’ će zube polomit o Željka Ivanovića

Piše Luka Tapušković

Popovi, topovi, lopovi… Gotovo je nevjerovatno da jedna ovoliko kliše priča i dalje ima primat u crnogorskom društvu. Tako smo danas imali i ponovni povratak ove retorike u kolumni osnivača koncerna „Vijesti“ Željka Ivanovića koji ponovo, po ko zna koji put, optužuje Srpsku pravoslavnu crkvu i proziva mitropolita Joanikija, zbog njegovih stavova povodom rata u Ukrajini (?!?).

I dok još uvijek ostaje engima kako jedan vladika iz male Crne Gore može uopšte uticati na ratnu krizu, otvorio se prostor za komentarisanje ove kolumne koja je nadmašila i one koje su izlazile iz Centralnog komiteta Saveza komunista.  U pravu je Ivanović kad govori o mukama. Jesu muke po mitropolitu Joanikiju. Muke su i na svakog zdravosmislećeg čovjeka koji vidi stradanje ukrajinskog i ruskog naroda, a ne jednog VLADIKE koji se na svakoj službi Gospodu Bogu moli za svaku žrtvu rata i mir u svijetu, i ovo se mora uzeti kao temelj kad god se govori o crkvenim pitanjima.

Pored toga, Crna Gora je zemlja koja je na sebi svojstven način i povezana sa Ukrajinom. U jeku najveće krize pravoslavlja u Crnoj Gori i odbrane svetinja Srpske pravoslavne crkve, onaj koji je zdušno stao u odbranu kanonskog crkvenog jedinstva bio je Onufrije, mitropolit Ukrajinske pravoslavne crkve moskovske patrijaršije. U pravu je naš vladika kad govori da je mitropolit Onufrije na najvećoj muci. Zamislite samo taj scenario, i samo zamislite da ste VI u njegovoj koži, da kao mitropolit, koji je cijelog svog života pokušavao da spriječi crkveno raskolništvo danas proživljava ono što danas proživljava. Mislite da je lako njemu gledati one scene? Je li mu bilo i lako gledati šta se sve dešavalo u Donbasu od 2014. pa na ovamo?

Prije svega, nije ovo nikakav whataboutism ili neko relativizovanje, već činjenično stanje onoga što se svih ovih godina dešavalo i sa jedne i sa druge strane. Onaj koji pokušava da objedini i da pomiri zavađenu braću je uvijek onaj koji će najviše biti napadan, za razliku od onih koji podržavaju crkveno raskolništvo, kako u Ukrajini, tako i u Crnoj Gori. Treba li primjer? Sjetih se jednog starca koji je stolovao na Cetinju 30 godina i pokušavao da miri zavađenu braću, a sad leži u podgoričkom hramu. Mislite li da je on tek onako zvao mitropolita Onufrija da posjeti Crnu Goru u jeku odbrane svetinja? Varate se ako tako mislite. Vaistinu je mogla biti mala Ukrajina.

Nego da se vratimo na ratne propagandiste, jednostrane priče mainstream medija i kolumne Željka Ivanovića koji potpuno aboliraju Zapad od bilo kakve odgovornosti koji koristeći bezgranični populizam histerišu po portalima i medijima kako neko, Gospode pomiluj, nije osudio agresiju. Veli, „kako je moguće da nije osudio agresiju koju sam ja osudio, on je fašista! Ja je najoštrije osuđujem.“, reče i popi gutljaj espresa. To će nas spasit’. Najoštrije osuđivanje agresije iz države od 600 i kusur hiljada ljudi… Nisi, veli, ovo dovoljno oštro osudio, naoštri mi to malo. Zube će Putin polomit o kolumnu Željka Ivanovića, ja ti se kunem!

Bogu je jedino znano zašto se u jeku krize prozivaju crkveni velikodostojnici, umjesto da se radi na tome da se ovo malo naroda drži zajedno. Ipak, najlakše je na Crkvu napasti. Umjesto da Ivanović pođe, kao čovjek, i zapali svijeću za sve preminule i za sve one koji stradaju u Ukrajini, Ivanović ipak kreće u potpuno drugom smjeru, i govori da postoji Bog mimo „vaših“ crkvi i Biblije. A taj Bog je u stvari čovjek – slobodan u izboru i ravnopravan u svim pravima. Jedino što fali ovom ludilu je i da ga proglasi da radi kao kolumnista „Vijesti“.

Ako istinski želimo ozdravljenje ovog društva, moramo bataliti sa pričom da je crkva „ono tamo đe pop pjeva.“ Poštujmo slobodu govora, ali dajte ljudi, da ta sloboda počiva makar na nečemu smislenom.