Piše: SIBIN
U Nikšiću na trgu izloženi panoi sa reprodukcijama Lubardinih remek-djela. Međutim, našao se neko kome Lubarda smeta, pa ih je – u pitanju su dvije reprodukcije – poprilično oštetio. „Kosovski boj“ i „Sumrak na Lovćenu“… baš ove dvije, da!
Politizacija kulture je vrlo opasan fenomen: neko je, dakle, u izlaganju Lubarde na Nikšićkom trgu, taj kulturni gest doživio kao politički, pa je prema slikama ispoljio svoj fašistički i stav koji je čist kulturocid.
Vinaver piše da je Gebels u Njemačkom pozorištu prepoznao scenu na kojoj će se izlagati nacional-socijalističke parole i lako upijajuće fraze. To je bio početak (neuspjelog) projekta – germanizacije evropske kulture!
Izloženi Lubarda na trgu je čin koji pokazuje da je on naš, budući da je univerzalan, njegovo slikarstvo govori jezikom svijeta kojeg je umjetnički spasavao od njega samog. Utoliko, ako je kultura istinski ono što ona u svom primarnom pozivu mora biti, ona već jeste multikulturalna, izraz razlike, doprinos onog nesvodivo drukčijeg.
U suprotnom, ona se politizuje, lokalizuje, nastoji utaboriti, svesti na idiom koji sam sebe sobom guši i potire.
Jesmo li – klaustrofobično društvo koje odbija da mu se dogodi svijet, sa svime što sobom donosi, jednom komunikacijom koja prevazilazi i tako obesmišljava ucrtane granice?
Jer umjetnost je prizivanje svjetskog duha, Lubardino slikarstvo je blisko svima, samim tim što njegova platna govore univerzalnim jezikom kojeg svako razumije, izuzev lokalnih neandertalaca koji šakama i nogama nasrću na slike koje zrače sa trga, što je, priznaćemo, dozivanje antičkog gesta, vraćanje trgu ono što mu oduvijek kao mjestu Susreta i Događaja pripada.
