Piše Vladimir Dobričanin
Svakog 24. marta se zapitam samo jedno…ZAŠTO? Ni danas, posle 23 godine nema odgovora.
Kada se sva sila ovoga sveta nameri jednoj ponosnoj zemlji sa brdovitog Balkana, logično je da na pitanje zašto postoji i odgovor…Ovoga puta on je izostao.
78 dana ste nam ubijali decu, žene, mladost, naše stare…Rušili ste nam mostove koji su nas spajali…Otrgli ste nam sve što nas čini onima što jesmo i što smo ikada bili. Kakvi ćemo biti u budućnosti zavisi od nas samih…
I naravno, u kaubojskom stilu, sarkastično i nakaradno, akcija je nazvana “Milosrdni anđeo”…taj pali anđeo je bombardovao teritoriju sa najviše manastira, crkava i crkvišta na svetu…ukupno oko 1330…
Albanci su palili i ubijali sve što je bilo srpsko, hrvati su svaki dan na dnevniku (prijateljski i bratski) priželjkivali vedro nebo nad Srbijom, a naši današnji “partneri” su za “naše dobro” sipali sa neba raznorazne tipove eksplozivnih naprava.
NATO je tražio da se hitno zabrani upotreba kasetnih bombi jer su nehumane…Jesu li ove kojima ste se iživljavali po Srbiji nekakve drugačije…humane…???
Njihova bestidnost i dvoličnost je beskrajna…isto kao i ljudska glupost.
Na ovaj dan, do kraja naših života ali i dokle god postoji i jedan jedini Srbin…sećaćemo se još jedne Srpske golgote…još jednog stradanja…Izgovaraćemo njeno ime …Milica Rakić…u njoj je sve što su nam uzeli…u njoj su svi životi naše Srpske dece koju su nam ubili…oteli…spalili…ona je naš Cer, naša Kolubara, naš Krf, naše Vido, naš Jasenovac i Jadovno…naše Kosovo!
Ona je naš Anđeo koji se iz jednog stana, sa jedne noše vinula u Nebo!
Nemojte se truditi da nas razumete…vi to nikada nećete moći…vi niste Srbi…
Od Boga tražite oprost, jer vam decu nećemo oprostiti…
Dogodine u Prizrenu!
Tagovi