Piše: Emilo Labudović
U normalnim zemljama stabilne demokratije svaki izbori podrazumijevaju pobjednike i gubitnike. Ali, samo je u Crnoj Gori, koja niti je normalna a još manje stabilna, moguće da svi budu pobjednici, da svi slave i najavljuju preuzimanje vlasti, a sve u „korist i za dobrobit građana“! Činjenica je da u politici prosta matematika i ne važi doslovce i da se lako događa da dva i dva nijesu četiri i da su, i kad su precizno i egzaktno utvrđeni, brojevi često relativni. A Crna Gora je, poslovično, u svemu, a u tome pogotovo, šampion.
Samo u takvoj atmosferi, atmosferi pretpolitičkog stanja, moguće je da partija koja prepolovi povjerenje iz prethodnih, rezultate ovih izbora proglasi – pobjedom. Politička agonija kroz koju neminovno prolazi do skoro neprikosnovena Demokratska partija socijalista liči na strmoglav sa tridesetospratnice pri čemu padajući negdje oko petnaestog sprata konstatuje: „još uvijek je sve dobro“!
Ni na drugoj strani, u šarolikom društvu partija, koalicija i saveza, uprkos grlatim najavama pobjeda i budućih kombinacija koje ili korjenito mijenjaju ili opet učvršćuju prethodnu vlast, ne stoje baš najbolje u računu. Zahvaljujući zamešateljstvu na državnom nivou, mnoga od lokalno priridnih savezništava ili više nijesu moguća ili su moguća tek uz gutanje gorkih pilula. A to, prije svega, podrazumijeva lizanje mnogih ispljuvaka kojima se pljuvalo „preko ograde“. To što ovi ni za živu glavu ne bi sa onima, a oni bi sa drugima samo pod tim i tim uslovima, limitirajući je, i na prvi pogled, nepremostiv jaz za koalicionu saradnju. Berane i Ulcinj u tome nijesu nikakav izuzetak, jer ako tu neki od političkih brakova ili pukne ili neko od partnera jednostavno bude nogiran, politička brakorazvodna parnica može očas biti pokrenuta u povećem broju drugih gradova.
Očigledno je da, mada sporo, traljavo i mastiljavo, politička Crna Gora, počinje da sriče pravu azbuku demokratije i višestranačja i da je vrijeme apsolutne dominacije jedne partije ili saveza definitivno prošlo. Da stižu vremena u kojima će, nuždom brojeva i „pobjeda“ koje to baš i nijesu, biti neophodno kombinovanje, sklapanje i rasturanje saveza za koje se u neko vrijeme nije moglo ni naslutiti. Vremena u kojima retorika tipa „nikad sa ovima“ može samo da bude gubitnička i da će se politički savezi formitati ne toliko na programskoj orjentaciji koje su, manje – više slične, već oko konkretnih projekata i strateških zaokreta. Doduše, za takvu političku scenu neophodna je najviša moguća politička nezavisnost i ekonomska stabilnost a kako u Crnoj Gori i sa njom trenutno (bojati se i dugoročnije) stvari stoje, „daleko je do murava“!
Kinezi kažu da i najduži put počinje prvim korakom. Možda će se taj prvi korak napraviti baš u Beranama i Ulcinju, dva dijametralno suprotna a tako slična slučaja, korak koji će mukotrpnom i trnovitom stazom voditi ka izlazu iz Milovog nasleđa, Zdravkove opstrukcije i Dritanove kombinatorike, među koje je Crna Gora robijaš sa najdužom mogućom robijom. I da se vratim na početak priče: samo je pitanje vremena kada će onaj što još uvijek pada s vrha nebodera tresnuti o tlo. Ako preživi, moraće žestoko da se presabere ukoliko misli da ustane i skine sa sebe etiketu tipa „sa svima, samo sa njim ne“!
DPS je privatna partija Mila Đukanovća. Svejdoci smo da se takve partije polako osipaju i da na kraju ostaje Veliki Vođa kao jedini član i predsjednik partije. Na primjer Vuk Drašković ili Vojislav Šešelj ili Čanak. Dakle ona partija koja nakon izbornog poraza ne preduzima akciju na smjeni partijskog rukovodstva i stvaranju nove platforme koja takođe i mjenja stranačku putanju i program, gasi se. Korekcija je neophodna a kako bi partija omogućila priliv novih simpatizera. Na Balkanu nisam još vidio takvu partijsku aktivnost jer kod nas političari i dalje misle da su iznad partije ali i iznad države i društva. Interesantno je kako smo takođe vidjeli da brojne građanske partije na izbornim partiskim skupštinama uporno imaju samo jednog kandidata za predsjednika partije. To je dakle nonsens i dokaz da te partija nisu građanske niti demokratske. Proći će još mnogo vrmena dok kod nas politički prvaci ne savladaju onove višepqrtizma i demokratije.