STABILIZATOR

Piše Muharem Bazdulj za BORBU

U masi globalnih stvari koje je promijenio rusko-ukrajinski sukob je i predizborna kampanja u Srbiji. Izbori su, kako je poznato, zakazani za treći april ove godine, a istovremeno će se održati predsjednički, parlamentarni te izbori za gradsku skupštinu Beograda. Na početku kampanje, činilo se da će njome dominirati ekološka pitanja. Naime, protesti protiv iskopavanja litijuma u zapadnoj Srbiji uspjeli su da mobilišu veliki broj ljudi pa je i aktuelna vlast po prvi put nakon mnogo vremena u određenoj situaciji igrala, kako se to kaže, crnim figurama.

Međutim, nakon onog ranog februarskog jutra kad je po Putinovom naređenju, vojska Ruske Federacije ušla u Ukrajinu, ekologija je naprasno zaboravljena, kao i virus Covid-19 uostalom. Vladajuća Srpska napredna stranka najbrže se prestrojila. Sve je odjednom palo u sjenu zalaganja za mir i stabilnost. Čak i nesporni infrastukturni uspjesi, poput obnove pruge Beograd – Novi Sad, kojom sada vozovi vozi i brzinom od oko 200 kilometara na sat, nisu u centru kampanje partije na vlasti. Ta se kampanja, naime, svodi na tri riječi koje se na pojedinim radio stanicama ponavljaju na svakih pet minuta: „Mir, stabilnost, Vučić“.

Taj mir i tu stabilnost Vučić obećava zaklinjući se u politiku neutralnosti, što podrazumijeva principijelno poštivanje međunarodnog prava i međunarodno priznatih granica suverenih država, ali istovremeno i odbijanje uvođenja sankcija Rusiji pod pritiskom Zapada. Takođe, na tragu reputacije dobrog snalaženja u vanrednim situacijama, koju je osigurao nabavkom vakcina i respiratora kad je za njima vladala najveća globalna potražnja, aktuelni predsjednik Vučić potencira dobru popunjenost robnih rezervi i obećava narodu da nema potrebe za bilo kakvom panikom. Naposljetku, u kontekstu regionalne situacije, Vučić insistira na tezi da mir nema alternativu.

Opozicija se u novoj situaciji, blago rečeno, nije najbolje snašla. Davno je rečeno da je Vučić SNS profilisao kao „catch all“ partiju; u tom smislu, u krugu političara bliskih Vučiću postoje radikalniji proukrajinski i prozapadni stavovi nego u onom dijelu opozicije koji se predstavlja kao proevropski. Pojednostavljeno rečeno, ono što govore, primjera radi, Vuk Drašković i Nenad Čanak ne usuđuju se kazati ne samo Dragan Đilas, Zdravko Ponoš ili Marinika Tepić, nego čak ni Dobrica Veselinović ili Biljana Stojković. Kad je pak o desnici riječ, opcije na potezu od Boška Obradovića do Miše Vacića jesu radikalnije proputinovske od bilo koga iz SNS-a, ali to Vučiću svakako ide u korist. Svojim sagovornicima iz Evropske unije može, naime, uvijek reći: Vidite ko vas čeka, ako ja odem. Ono što im, naravno, neće reći jeste to da je desnica do krajnosti podijeljena i iscjepkana te da zahvaljujući tome najveći dio njih neće ni preći cenzus.

U tom smislu, opozicija se drugom krugu predsjedničkih izbora nada jedino na način patološkog „kladioničara“ koji je odigrao tiket s dvadeset parova na ulog od pedeset centi, s potencijalnim dobitkom od sto pedeset hiljada, pa si zagrijan s dva velika piva govori: „Nikad ne znaš, možda mi i prođe“. Kolumnista „Danasa“ Marko Vidojković objavio je neki dan kolumnu u formi fantazije u kojoj u prvom krugu Vučić osvaja 45 posto glasova, a njegov glavni protivkandidat Ponoš 20 posto. Nema bolje ilustracije političkog očaja: čak i kad si pustiš mašti na volju, „tvoj“ kandidat uzima više od duplo manje od protivničkog.

Što se parlamentarnih i beogradskih izbora tiče, i tu je pobjeda vladajuće koalicije prilično izvjesna, ali će u oba slučaja ipak postojati i signifikantna opozicija, što je dobro jer sastav skupština čini saobraženim političkim podjelama u elektoratu. To stvara uslove da se politički život i politička borba vode u institucijama sistema, a ne na ulici.

Do prije mjesec-dva, u opozicionim medijskim i intelektualnim krugovima, omiljena figura derogacije bila je „stabilokratija“. Za divno čudo, posljednjih nedjelja o toj „stabilokratiji“ niko više ne govori u pogrdnom kontekstu. Pretjerana stabilnost u dobrim vremenima može da ograniči slobodu. U vremenima nemira, međutim, u vremenima kad napon fluktira, stabilnost je ključ. Stariji čitaoci sjetiće se da su televizori nekad imali „dodatak“ u vidu stabilizatora napona poznatog samo kao stabilizator. Ako se ovaj ne upali prije televizora, te-ve može da pregori, a onda nema slike, nema tona. To je zapravo Vučićev najveći uspjeh: ubijedio je svoje birače da bez njega nema slike, nema tona. Dok god je u ovakvoj situaciji u ulozi stabilizatora, protivnici su mu nemoćni.