30 godina nevidljivog kazamata – sram vas bilo!

Piše: Montre

Ove godine se navršava mojih 30 godina života u Crnoj Gori.

I dan danas sam stranac.

Kad to spomenem, ljudi me često, počevši od bliskih prijatelji, prvo pogledaju s nepovjerenjem, a onda se krenu isčuđavati. Te jesam li podnio zahtjev, te šta sam to „zabrljao“, te da li sam protiv Crne Gore, te znam li zakon, te dobio onaj ili ovaj…

I kad kažem da nemam crnogorsko državljanstvo samo zato što sam Srbin i da nije postojao način, onda krenu kolutati očima i prebacuju na druge teme, uz obavezan komentar, vazda ste vi Srbi ugroženi i ne fali ti ništa. A za sve te godine, niti jedna jedina osoba koja je podržavala nekadašnji režim, ne reče da je to šta su radili loše, nehumano, i u najmanju ruku zločinačko. A među onima koji nisu podržavali taj isti režim, ali nisu ni tadašnju, kako su govorili, prosrpsku poziciju, svega par njih.

Svaki moj argument, ili pokušaj objašnjenja kako funkcioniše sistem, jednostavno ih nije interesovao.

To mi se desilo čak i nekidan, tokom slučajnog susreta sa dragim i bliskim prijateljem iz Podgorice još od prve godine studija. Sretosmo se van Crne Gore i tokom ručka, kad spomenuh ovaj moj slučaj, maltene mi reče da sam budala, sam sebi kriv što je tako. Jer, država ne griješi izgleda!

Da sam mnogo očekivao od 30. avgusta, jesam. Očekivao sam da će nova većina uzeti i dopisati član u Zakonu o državljanstvu ili donineti lex specialis kojim bi jednostavno svim onima koji su u položaju kao ja, omogućili sticanje državljanstva bez bilo kakvih daljih peripetija ili uslovljavanja. Pa zar 30 ili više godina nije bilo dosta!? Jesmo li mi došli s nekog drugog kontinenta ili smo svi iz Crne Gore, maksimum prvo koljeno onih koji odoše da se školuju, rade ili žive u druge republike bivše nam Juge.

U Crnu Goru, u prvoj polovini devedesetih, niko ko nije iz Crne Gore porijeklom, nije došao! A zvali su nas izbjeglicama, govorili da smo puni para, da smo im zauzeli mjesta. Poručivali nam da ćutimo, jer nam je Crna Gora sve dala, a na kraju i pokušavali na svaki način da nas natjeraju da se poklonimo nekakvim njihovim simbolima i da tako dokazujemo da nismo „izdajnici“ i „posrbice“. Ili u suprotnom da selimo za Srbiju!

A mnoge od tih je npr. moj đed, na visokom položaju u SFRJ nahranio, obukao, ugostio, školovao, liječio i zapošljavao do tih nesretnih devedesetih van Crne Gore. Ali nije doživio da vidi kako su mu vratili kćerci i unuku kad smo došli na svoje u Crnu Goru. Mada je znao reći, nemate kud tamo, ni kod koga, dok je bio živ.

Ali da se vratim na nemanje državljanstva. Imam odobren stalni boravak u Crnoj Gori. I ove godine ću morati da produžim odobrenje, jer to traže svakih pet godina. 15 godina sam bio stranac sa odobrenjem privremenog boravka, a ove godine ističe 15 godina u statusu stalnog odobrenja. Ne bih dobio ni odobrenje stalnog boravka te 2010. godine, da nisam bio uporan. Naime, MUP je rekao da imam samo 3 godine boravka koji priznaju kao zakonit, a pored hrpe dokumentacije koja dokazuje da sam tu već 15 godina u tom momentu.

Nemati državljanstvo nije samo nemati pravo glasa kako se to uporno nameće kao jedina razlika. Nemati državljanstvo je prije svega biti stranac. Biti isto kao Ukrajinac, Rus, Turčin, Palestinac, Sirijac, Njemac. To su mi i govorili u MUP-u kad bih išao da produžavam status.

Nemati državljanstvo je morati živjeti i biti u Crnoj Gori, tj. nemati mogućnost da odete za poslom, ljubavlju ili na put oko svijeta možda na koju godinu u neku drugu državu. Jer ako odete, izbrišu vas iz registra osoba sa stalnim nastanjenjem. Ako se poželite vratiti, kao da nikad niste ni živjeli u Crnoj Gori, treba da krenete od početka, prijava privremenog boravka, pa tako pet po pet godina…

Nemati državljanstvo znači da nemate pravo na političko udruživanje. Nemati državljanstvo znači ne moći aplicirati za posao na pozicijama koja su najatraktivnija u državnoj službi, pa taman da ste osoba sa najboljim stručnim kvalifikacijama. Nemati državljanstvo je mogućnost da vam se boravak otkaže u svakom momentu i da budete protjerani, a da ni sami ne znate zbog čega. Tako da čisto sumnjam da se bilo ko od nas, bar desetak hiljada, sličnog statusa u ovom momentu, prvo sjeti državljanstva s željom da izađe konačno na biračko mjesto. A koliko ih je pomrlo do sad, obespravljenih na ovakav način.

Nadam se da je bar sad jasno da je nemanje državljanstva svojevrsan poluotvoreni kazamat u smislu ljudskih prava.

Da sam od 30. avgusta očekivao puno i drugačije, jesam. Ponavljam.

Ali nisam da će moji sunarodnici iz PES-a i Demokrata kočiti dopunu zakona kojom bi se ljudi poput mene oslobodili nevidljivog kazamata u kom živimo preko tri decenije.

Izgovor im je da bi to moglo zakočiti pristupanje EU. Pa kakva je to glupost!

Da se niste zaklinjali do 30. avgusta da ćete sve to promijeniti, pa ajde. A danas ćutite isto kao što su ćutali oni prije vas.

Sram vas bilo!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)