Zemlja socijalne nepravde i beznadežnosti
Piše: Marina Medojević
Premijer u tehničkom mandatu je poveo u Ameriku sa sobom 10 saradnika (samo je jedan ostao doma- pravda sa Sergeja!).
Država smo sa najvećim brojem službenih automobila, po glavi stanovnika.
Država smo sa najvećim brojem policajaca po glavi stanovnika.
Država smo koja na nezaposlene gleda kao na statističke brojeve a na socijalno ugrožena kao teret.
Država smo u kojoj se svakodnevno objavljuju apeli da se ljudi liječe.
Država smo u kojoj humani pojedinci i civilne organizacije, održavaju u životu hiljade porodica ( hrane-oblače- obuvaju- kupuju lijekove…).
Država smo u kojoj djeca, koja dolaze iz socijalno ugroženih porodica nemaju užinu u školi, besplatnu autobusku kartu, knjige( osim za OŠ), školski pribor…
Država smo u kojoj korisnici socijalne pomoći moraju nemati ništa da bi dobili stotinjak eura za mjesec dana , koliko potroše funkcioneri za jedan ručak.
Država smo u kojoj penzioneri daju poslednji evro penzije na lijekove, da bi preživjeli.
Država smo u kojoj se posao može dobiti isključivo partijskom knjižicom ili rodbinskom vezom.
Država smo sa nepoznatim brojem lažnih diploma koje su dobile zaposlenje i ukrele posao pošteno zarađenim.
Država smo gdje se hiljade porodica suočava sa ekspanzijom cijena zakupa stanova a odabranima su se nemilice dijelili skoro besplatni stanovi i krediti.
Država smo u kojoj se najmanje novca izdvaja sa siromašne a najviše za one na vlasti.
Država smo u kojoj cijene hrane divljaju a socijalno ugrožene porodice se same moraju snaći jer država ne okreće glavu na njih.
Država smo u kojoj nema plana za zaštitu stanovnika od najavljenih problema sa strujom.
Država smo koja se suočava sa negativnim prirodnim priraštajem a mjere pronatalne politike ne postoje.
Država smo u kojoj 70% mladih želi da se iseli iz nje, što državu ne dotiče.
Država smo u kojoj nema socijalne penzije a socijalni stanovi postoje simbolično.
Država smo koja ne brine od trenda rasta broja siromašnih čak i među radno sposobnim.
Država smo u kojoj bogatašima ( koji su monopolom došli do velikog novca preko leđa građana ) ne pada na pamet da osnuju Fond za liječenje ili školovanje djece koje žive u nemaštini.
Država smo koja nema volju da istraži nelegalno stečenu imovinu i oporezuje stanove, kredite i ostale blagodeti koje je 30. gidišnji sistem omogućio politički podobnim kako bi pomogla ugroženima da imaju dostojanstven život.
Država smo koja je najveći poslodavac u zemlji a privreda je na umoru.
Bježite djeco i ne okrećite glavu, nemate za kim liše roditelja, rođaka i prijatelja.
Biće nam bolje kad budemo bolji!