Piše: Milo Lompar
Da li je najpreciznije kad čoveka nazovemo pasatistom zato što mu se čini da je lepše posmatrati šahovske partije koje su igrane pre nego što su kompjuteri promenili epohalni doživljaj sveta kao celine? U toj promeni je obuhvaćen i mistički temelj na kojem je zasnovana višeoblična predstava o šahu. Jesu li sentimentalne sanjalice poslednja adresa na kojoj se nekadašnje borbe šahovskih titana čine privlačnijim od sadašnjih takmičarskih obračuna odviše isprogramiranih umova? Kao da je u toj razlici postala očigledna davnašnja razlika između prirodnih i duhovnih nauka. Ona se prepoznaje kroz odgovor na pitanje o tome da li u naučniku postoji svest o istoriji onoga čime se bavi.
Prirodne nauke polaze od postignutog stepena znanja, ne upuštajući se u razmišljanje o vijugavim stazama iz prošlosti koje su do njega dovele. Ako krene takvom stazom, naučnik se pretvori u istoričara ili filozofa nauke: Tomas Kun, Pol Fajerabend, Imre Lakatoš. Jer, naučnik prevashodno stremi cilju koji treba da bude dosegnut. Kao da su kompjuteri obeležili nepovratni prenos šaha iz neodređenog i neodredivog područja duha u programirano područje potvrđenih rezultata. Kao da u šahu trne umetnički momenat u korist sportskog i računskog. Ako čovek posmatra šahovsku partiju koja traje, na ekranu se posle svakog poteza pojavljuju kompjuterski proračuni o vrednosti odigranog poteza. Postali su nepotrebni velemajstori koji objašnjavaju značenje i domete onoga što je odigrano. Čovek postaje suvišan i u šahu.
Kao i razgledanje starih fotografija, kratkih izveštaja koje donose filmski žurnali, ili čitanje pisama, posmatranje davnašnjih partija čuva neobičnu čar. Sama šahovska partija može biti – davno je to opaženo – shvaćena kao jedna priča: kao pripovedanje koje ima ubrzane i usporene periode, neočekivane preokrete i zapretane oblike. Šahovsko otvaranje bi bilo ekspozicija, središnjica − sa svojim raznostranim mogućnostima − odgovarala bi višestrukim zapletima, odlučujuća šahovska kombinacija imala bi analogon u klimaksu radnje koji određuje sudbine književnih junaka, završnica podrazumeva peripetije kao krmanjenje ka srećnom ili nesrećnom ishodu.
Upravo nam ova analogija omogućava da šahovsku partiju shvatimo kao književno ili umetničko delo: njeni junaci, položaj njihove glave ili ruke, dim cigarete koji lebdi iznad figura, podrugljiv pogled krupnih crnih očiju podsmešljivo upravljen ka protivniku, kao što je Talj gledao Fišera 1959. godine, energičan pokret ruke koja povlači figuru na tabli, donose čoveka u srce šahovske istine. On daje neodredivu prirodu šahu: on je jedini garant šahovske neodredivosti. On, istovremeno, odaje poslednji trzaj slučaja u njegovoj večitoj borbi sa sudbinom. Čovek ili kompjuter: to je borba slučaja i slobode u šahu naspram sudbine i predodređenja u životu.
U toj borbi ima nečeg večito umetničkog: mada je odredio da se umetničko delo odvija po zakonima nužnosti i verovatnosti, Aristotel je dodao da ponekad i nije tako, jer je verovatno da se nekad nešto događa i protiv verovatnosti. Kompjuteri nastoje da isključe tu poslednju verovatnost koja opstaje sa čovekom: da isključe ono drugo, neodredivo, slučajno, što stvara umetničko u našoj – kao šahovskoj – sudbini.
Razlika između sadašnjih i nekadašnjih situacija napokon je postala jasna. Današnja partija je stanje figura, odnosi između njihovih dejstava i jačina; nekadašnja partija je sve to, jer to je neodvojivo od šaha, ali je – povrh svega – jedna situacija. U istovetnom rasporedu figura, pravilno odigranom otvaranju, otkrivamo kako nekadašnja partija u ponavljanju donosi razliku: ne u potezu, jer on je isti, nego u situaciji, koja se svagda menja. Današnja šahovska partija izgubila je sugestiju situacije, jer je u njoj utrvena svest o čoveku. U sadašnjim kompjuterskim preračunavanjima bivaju opovrgnute mnoge dugotrajne predstave o ustaljenim potezima, o otvaranjima koja dovode do prednosti ili izjednačenja, o boljoj igri pojedinih figura u određenom tipu pozicije, o strategijskim zamkama i taktičkim udarima. U njima, istovremeno, ostaje očuvana sugestija o faustovskoj čovekovoj potrazi za znanjem.
Kao da je – i u šahu – napokon probijen zvučni zid: doprli smo do istine. Jer, kompjuter nezaustavljivo proračunava varijante i otkriva koliko su nekadašnje ljudske predstave bile pogrešne. Tako je Botvinikov decenijski trud nagrađen: u nastojanju da omogući kompjuteru da igra šah, sa tajnom nadom da će tako njegova čuvena kombinacija u partiji sa Kapablankom – iz 1938. godine – biti potvrđena, kao apsolutni izraz istine, doživeo je da upravo ona bude opovrgnuta. Zar to nije klasičan faustovski rezultat?
Imamo, dakle, istinu. Izgubili smo, zar, igru. Nije, dakle, samo lepota nego i unutrašnji naboj i egzistencijalna dramatika otisnuta u nekadašnjim partijama. NJihova stvar je imala produbljeniji egzistencijalni doživljaj. Zadivljeni pogledi dečačkih očiju – koje možemo potražiti i na slikarskim platnima – s razlogom su prebivali na odelima i kravatama, na reverima ponekad premreženim perutnim tragovima, na lulama u požutelim prstima, ozbiljnih i zamišljenih ljudi koji su dolazili na šahovsku partiju kao na svetkovinu ili odlučujuću bitku, kao na životni ples. NJihovo pozdravljanje imalo je izgled simboličnog rituala, grčenje nervoznih prstiju – nadnesenih nad figurom koju treba da dotaknu – otkrivalo je da i telo ima pamćenje, u zakutku nervoze velikog šahiste mogli su se potražiti odsjaji skrivene strasti zadimljenih šahovskih klubova. Jer, isti je grčeviti stisak figure i kada su dokoni posmatrači jedina publika. Unutrašnji grč dolazi od šahovske situacije, a ne od situacije u svetu. Sve to svedoči o borbi ljudi kao osnovi naizgled bezličnog kretanja šahovskih figura.
Tek sa produbljivanjem ljudske dimenzije, šah dobija svoju poetsku i egzistencijalnu rezonancu. Jer, šta znači potez lovcem na g2? Šahovski proračun tvrdi da je to greška: nalik logičkom pozitivizmu, on u ponuđenim varijantama dokazuje tu istinu. Stigli smo, dakle, u područje istine: ledeno područje mramorne sale baroknog dvorca, u kome svetlost kamina trne na trećini sale, dok njegova toplota dopire do najbliže fotelje, čije su forme karakteristično izuvijane. To Kazanova u starosti igra šah, uvijen u ćebe, jer je hladnoća češke jeseni odviše velika pretnja njegovim reumatičnim kostima. Ali, ni sa tom istinom, kao i sa svakom drugom samoistinom, nemamo šta učiniti: one nam ništa ne kazuju o proteklim danima.
No, vidimo nervoznu ruku koja u trenutku uzima pešaka na h2. Zamišljamo američkog dečaka koji se potuca od hotela do hotela u svojih petnaest godina, kao što je Fišer činio u borbi sa čitavom šahovskom imperijom: kao nevidljivoj borbi književnog junaka sa svim imperijama. Te sekvence sagledavamo kao niz. Šta pritom pomišljamo? Da je Hana Arent bila u pravu kada je naglasila da je saznanje svakako cilj istine, ali da ono ne znači ništa presudno za mišljenje, koje je obavijeno oko smisla: „potreba uma nije nadahnuta traganjem za istinom nego traganjem za smislom. A istina i smisao nisu isto. Osnovna zabluda koja prethodi svim drugim metafizičkim zabludama, tiče se tumačenja smisla po modelu istine.” Tek sa beznačajnim pojedinostima, šahovski potez poprima obeležje životnog smisla.
O tome je svedočio Viktor Korčnoj. Dok krmani sopstvenim šahovskim pamćenjem, on se seća partije sa Bagirovom iz 1960. godine: „Moj protivnik je upravo uzeo jednog od dva moja topa. Razmišljao sam o svom odgovoru. ̓Prvo ću̓, mislio sam, ̓uzeti njegovog topa mojim lovcem, a u sledećem potezu ću pokrenuti svog drugog lovca.̓ Dva lovca su bila jedan pored drugog. Uzeo sam pogrešnog, onog koji ništa ne napada. Ne završivši potez, napustio sam salu, ostavivši hiljade navijača, koji su napeto pratili moju partiju, u stanju zbunjenosti, koje se ubrzo pretvorilo u tugu.” Potez povučen na tabli, sasvim bezličan, kao kotrljanje mehaničkog kuglagera, potez koji se vidi kao pomeranje sa jednog polja na drugo, lovcem po dijagonali, topom po horizontali ili vertikali, damom u svakom pravcu, a konjem u skoku koji poništava svaki od ovih pravaca, kao potez kojim se preti ili brani, ima svoju nevidljivu dinamiku.
Računska operacija je precizna: lovcem sa c3 uzeti topa na e1. Proračunavanje varijanata je proces koji stavlja u dejstvo čovekove sposobnosti za vidljivi rad mozga. To je neutralno sa stanovišta odnosa na šahovskoj tabli, premda brže i jače, napetije i afektu bliže od same slike koju dobijamo na kompjuterskom ekranu. No, postoji i nevidljiv rad mozga u istoj situaciji. On se otkriva u retrospekciji: „Šta mogu da kažem? Sećam se da je taj dan bio nervozan: beba je bila bolesna i pomagao sam ženi da pazi na nju.” Šahovska situacija postaje životna: dakle, umetnička situacija. Nešto nevidljivo probija u ono vidljivo: ne kao naum ili uzrok nego kao intenzitet.
Cigareta gori u ruci, dim ide u čovekov nos, dok se čovek grčevito češe po butini, ukršta noge ili ih zabacuje unazad, ispod stolice. Intenzitet računanja – energija napetosti koju oko sećanja prenosi – čuva trag života u onome što je sasvim geometrizovano. Ali, život nezadrživo probija u trenutku previda: bolesno dete, pomoć ženi oko njega. Upravo je ta nervoza stigla na svoje mesto pokazivanja u času računanja: nije ga poremetila, dobrano je odmakao sam proces, ali prekid je nastao na nevidljivoj putanji između mozga i ruke. Jačina života otkrila se u ruci koja je podigla pogrešnu figuru: ono nevidljivo je prodrlo u svet, pokazalo se na šahovskoj tabli.
Situacija na njoj nije bila, dakle, istovetna sa šahovskom situacijom kao takvom. Jer, ona se sastoji od tri sloja: odnosa figura, rada mozga, životne situacije. Pravilno povučeni potezi prikrivaju ovu troslojnost: tek previd čini da ona postane deo svesti. Ako se partija izgubi bez previda, u redosledu loše odigranih poteza, loših a logičnih, kao plod nerazumevanja protivnikovog nauma, onda sve ostaje prikriveno. Utvrđuje se da je poraz – ili propuštena pobeda – plod lošeg računanja, kao lošeg rada mozga. Ne stiže se do pitanja: zašto je mozak radio tako loše? Tako se stvar okonačava u odnosima između šahovske situacije i razmišljanja nad njom: kompjuter nudi razrešenje.
Ali, kao nešto toliko pogrešno da deluje kao strano u odnosu na sve odnose koji su obrazovani na šahovskoj tabli, kao incident u logičnom poretku koji je na njoj uspostavljen, kao upad neke neuobručivosti u sve vidljivo, previd donosi svest o višestranosti onoga što je izgledalo tako izračunljivo: on je prodor života u sistem, duha u račun, smisla u istinu. Previd je najveći udar života u šahovsku stvarnost. Ili, možda, samo jedan od njegovih udara? Jer, genijalno rešenje – kojim se pobeđuje na nepredvidiv način – kao da je naličje previda. Ono deluje kao nešto božansko: izlivanje životne neizračunljivosti u nadahnuće koje odvodi računanju u mozgu, ali ga nadmašuje.
Previd je, otud, neostvarena energija genijalnosti, prekompozicija svih odnosa u poretku. I nije čudo što posledice previda ostaju podudarne: incident na tabli, pogrešno pokrenuti lovac, zakonomerno se pretvara u incident u stvarnosti, jer se sala napušta bez objašnjenja. Tako previd ujedinjuje sile šahovske situacije sa silama života. Ova poetika previda – usidrena u predstavu o visokomimetskom momentu u sudbini šahiste – ima i svoj niskomimetski odraz. Jer, šah nije samo igra, on može biti i pogodba, čak mešetarenje. To obezbeđuje negativni impuls života koji prodire u šah. Ni to nije vidljivo ako šahovske odnose ograničimo na tablu. Život je prljavo tkanje stvarnosti: igramo se sa svojim strastima, sa nagonima, preigravamo sami sebe, u crnoj energiji života koji nemamo snage da sublimiramo. No, ipak, sve to daje smisao, a ne istinu previdu koji je dogovoren, a ne spontan, pa otud i nije previd nego prodaja predaje.
Takva je presudna razlika koju naše doba unosi u šah: dalo mu je saznanje i istinu, uzelo mu je mišljenje i smisao. A tek sa ovim svojstvima, šahovska igra prestaje da bude slika proračuna, vežba kombinacija i logičkih operacija, i postaje preneseni prodor u austerličkoj bici u sredini bojišta, između dva krila savezničkih vojski, umetnost odbrane i kontraudara, motiva i povoda, sudar čoveka sa čovekom, strasti koje su tople i hladne, hrabrosti sa odlučnošću, života sa smrću. Da li je je sve to nestalo u postavljanju lovca na g2, kao postavljanju koje svetlucanje kompjuterskog ekrana ocenjuje kao nedovoljno dobro?
Promena u poimanju šaha odslikava promenu u doživljaju sveta. Sve oko nas biva, naime, predodređeno načelom efikasnosti. Kada je vremenska rezonanca upravljena ka načelu originalnosti, onda prvenstvo i prednost pripada originalnima, odstupanjima, vrhovima. Kada, pak, dominira načelo efikasnosti, onda je epohalna pozornica pripala kopijama, serijama, nizinama. Originalni ključ nije prikladan, jer ne može otvoriti svaku bravu, dok su hotelske kartice sasvim upotrebljive, jer se začas može menjati šifra za sobu koju treba da otvore. Umetnost je vekovima poimana kao originalna: šah je bio umetnost. Jer, umetnost je počivala na nijansi, na varijaciji, na ravnotežnoj neuravnoteženosti sila vremena, na verovatnoj neverovatnosti, na izazovu, na patosu, na egzaltaciji, na očajanju. Velika umetnost nije se mogla ponavljati u serijama: otud je – do kraja XX veka – bilo samo trinaest prvaka sveta u šahu. Umetnost je egzistencijalna, jer je razlika u smislu, a ne samo razlika u prirodi neke stvari, kao njenoj istini. Ona je, dakle, razlika koja svoj smisao pronalazi u egzistenciji. Nije to svaka razlika koja postoji u svetu, kao ples razlika koje proizvodi ideologija razlike u svom naumu da totalizuje iskustvo, kao najsigurniji način da se ukloni svaka svest o egzistencijalnoj razlici.
Osnovno pitanje koje donosi istina u šahovsku poziciju glasi: šta se dogodilo? Šta je trebalo da se dogodi? Osnovno pitanje koje pretvara šahovsku poziciju u umetničku situaciju glasi: zašto se dogodilo? Previd dobija značenje koje je jednako istini, dok mu značaj nezaustavljivo raste. I današnji igrači predstavljaju ljude u situaciji, ali je opšte mišljenje tako ustrojeno da njihove greške ili intuicije nikoga ne interesuju u svom poreklu. U duhovnoj situaciji vremena, nestalo je prostora u ljudskom umu za zašto, jer je ono šta podvlastilo svaku odaju razmišljanja.
