Politička scena Balkana nikada nije bila poligon čistih poteza i otvorenih namjera. Iza svake inicijative, poziva na protest ili medijske kampanje stoji složena mreža interesa – domaćih, regionalnih i međunarodnih.

Današnji pritisci i pokušaji destabilizacije vlasti u Beogradu ne mogu se posmatrati isključivo kroz prizmu borbe za „demokratiju“ ili „slobodu govora“. Suština je daleko dublja: napad na vlast u Srbiji direktno je povezan sa napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Dovoljno je povući paralelu sa onim što se dešavalo u Crnoj Gori. Političke strukture koje su pokušavale da SPC proglase „stranim faktorom“ i da joj oduzmu identitet, imovinu i istorijsko pravo, danas su među najglasnijima u podršci pokretima koji ruše poredak u Srbiji. Podgorica, pojedini krugovi u Zagrebu, ali i određeni međunarodni centri moći, dobro razumiju da dokle god vlast u Beogradu ima stabilan oslonac, Srpska pravoslavna crkva ostaje jedinstvena i neupitna.

Zato je cilj dvostruk: formalno – smjena vlasti, suštinski – raskol u SPC. Onog trenutka kada bi Vučićev politički oslonac oslabio ili nestao, otvorila bi se vrata projektima vještačkog „rascjepa“ unutar Crkve, odvajanja eparhija, pravljenja paralelnih struktura i slabljenja njenog jedinstvenog glasa. Jer, SPC nije samo vjerska zajednica – ona je stub istorijskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Ona je faktor koji povezuje srpski narod sa obje strane Drine, u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i dijaspori.

Nije teško razumjeti zašto je SPC meta.

Zašto baš Crkva? Zato što je SPC ono što nijedna vlast, nijedna politička partija i nijedan sistem kroz vjekove nisu uspjeli da polome. Ona je stub i oslonac srpskog naroda, jedina institucija koja povezuje Srbe od Kosova i Metohije, preko Crne Gore, Bosne i Hercegovine, pa sve do Hrvatske i dijaspore. Dokle god SPC postoji jedinstvena i snažna, svi projekti asimilacije, podjele i prekrajanja identiteta ostaju samo na papiru.

Zato je plan proziran: obori Vučića – oslabićeš Crkvu. Oni koji su u Crnoj Gori pokušavali da otmu manastire i naprave vještačku „crnogorsku crkvu“ sada bezrezervno podržavaju haos u Beogradu. Oni koji u Prištini ne odustaju od ideje da manastire na Kosovu i Metohiji stave pod „kosovski identitet“ vide šansu da preko destabilizacije vlasti u Srbiji oslabe vezu SPC sa svojom maticom. Zagreb u svemu tome vidi nastavak politike negiranja istorijskog prisustva Srba i SPC na tom prostoru. A Zapad? Zapad zna da je SPC poslednja brana potpunom prekrajanju Balkana.

Politički projekti u regionu već su pokušali da „redizajniraju“ identitet Srba – u Crnoj Gori kroz priču o „crnogorskoj crkvi“, u Bosni kroz osporavanje prava SPC, u Hrvatskoj kroz negiranje njenog istorijskog prisustva. Međutim, dokle god postoji snažno jedinstvo između države Srbije i SPC, svi ti pokušaji ostaju bez ozbiljnog učinka.

Zato se danas, možda i više nego ikada, prepoznaje linija udara: destabilizuj Vučića – destabilizovao si i SPC. Otuda sinhronizovana kampanja iz regiona, otuda politička podrška protestima u Beogradu, otuda glasovi koji ne dolaze samo iz opozicionih redova Srbije, nego i iz centara moći u regionu i šire.

U toj jednačini se jasno vidi ko šta dobija. Oni koji su se lomili o SPC u Crnoj Gori sada dobijaju drugu šansu – preko ulice u Beogradu. Zagreb i određeni zapadni krugovi računaju na slabljenje „pravoslavnog faktora“ kao jedinog koji ne mogu potpuno kontrolisati. A opozicija u Srbiji dobija iluziju moći i šansu da dođe na vlast preko tuđih interesa.

Ne treba se zavaravati: iza parola o „slobodi“ i „pravdi“ stoji hladna računica. Ako padne Vučić, otvara se put za raskole, za nove vještačke crkvene strukture, za fragmentaciju srpskog bića. Udar na vlast u Beogradu nije kraj, to je tek početak – početak obračuna sa SPC.

I zato se danas mora reći jasno: ko ruši Vučića – ruši i SPC. A ko ruši SPC, ruši i sam temelj srpskog naroda. Onaj ko misli da je ovo samo politička borba za vlast, duboko griješi. Ovo je borba za identitet, za jedinstvo i za opstanak. A tamo gdje padne stub, pada i kuća.

 

Tagovi